Demokratska većina misli da je dovoljno zaokružiti jedno ime ili skračenicu i nastaviti baviti se dokolicom, tv sapunicama, izborima za najbolji glas ovoga ili onoga. Tako nekako je država demokratski odlučila da se o svom trošku i u korist duga raznese i uništi. Za razliku od ove današnje prosvijetljujuće, na praksi i konsekvencama vlastitih grešaka utemeljene didaktike za koju prosvjetitelji nikako da preuzmu odgovornost, u vremenu najrigidnijeg i najzloslutnijeg i najcrnijeg – i ja ne znam šta više još – aparata, barem se znalo kome se ne smije psovati majka, otac i tako dalje. Danas se ne zna kome se treba psovati majka, otac i tako dalje ali ne zna se još mnogo toga bitnijeg. Mudri ljudi su davno rekli da vođa može bez naroda ali narod bez vođe teško. Najbolje je demokratskom većinom izabrati tegobu i onda tu tegobu gledati sa distance, gledati kao tuđi problem.
Prisutna je neviđena, mas-hipokrizija kojom se „zadramljuje“ nedostatak argumentacije kojom bi se ostatak svijeta potsjetio na pravo nezainteresovanog i krajnje neproduktivnog planktona – nanesenog životnim i nomadsko-ratničkim strujanjima imigrativno-emigracijskih procesa proteklih vijekova na poluotok zvani Balkan – na to da bude nezainteresovani i krajnje neproduktivni plankton a da se pri tome uredno hrani onim što mu je nasušno, dakle vlastitom i tuđom glupošću, prosto je počela da evoluira i postaje čvrsta materija, kao realnost, kao istina, kao kulturološka tekovina, tradicionalna vrednota.
U proteklim tekstovima sam protegnuo tezu 🙂 da je genijalnost fundamet i substanca nacizma. Nacizam ili nacionalizam je prirodna bolest od koje sa vremena na vrijeme oboljevaju narodi koji svoju argumentaciju o tome da su nadljudi temelje na dostignućima “njihovih” prirodnih izdanaka. Međutim možda je bolje propitati definiciju genijalnosti. Dobro razmisliti o tome šta je genijalno? Tko prosuđuje o genijalnom? I na kraju, zbog čega postoji ta kategorija vrednovanja?
Talenat je onaj koji savršeno poznaje suštinu detalja kojeg stvara, a genije je onaj ili ona koji/a raspolaže sa cjelinom svih detalja. Genije je konceptualni umjetnik i neprikosnoveni vlasnik svoga koncepta. Genije je kurator ili redatljica. Talenat je dobar strugar koji je u stanju da sačini savršen zubčanik a genije je urar koji tom zubčaniku da svrhu. Tako nekako, oko toga se vrti priča. Ni meni nije potpuno jasno.
Genijalnost zvuči tako pitomo, čak i kao riječ, tako je opravdana, ulijeva nekakvo pouzdanje i sigurnost, zaslužuje poštovanje, zaslužuje priznanje i sve ono što iz njega proizilazi. Genijalnost je ultimativna vlast, a vlast, e to je malo drugačija slika stvari. Tko bi trebao uručiti priznanje i ultimativnu vlast geniju, da stvari jednom krenu? Gdje su mu talenti koji poliraju zubčanike? Kako bi to trebalo biti izvedeno? Demokratski. Ha 🙂 , da bu međunarodni olajavatelji vlastitog nerada koji se predstavljaju kao zajednica nečega što bi da ga se uvažava kao nešto što se dešava među narodima, mogli sve skupa da okarakterišu kao dovoljno civilizirano. Postoji li uopće genije za ono što bi moglo da se smatra cjelinom Bosne i Hercegovine? Europe…? Postoje li talenti koji poliraju zubčanike? Postoji li urar? Postoji li koncept?
Planktoni bi – prema mišljenju međunarodnih olajavatelja/ica vlastitog nerada koji se predstavljaju kao zajednica nečega što bi da ga se uvažava kao nešto što se dešava među narodima – trebalo da promjene suštinu vlastitosti, da evoluiraju iz organizama u kojem im osim gluposti za egzistenciju ne treba ama baš ništa drugo, u organizme kojima je za egzistenciju zapravo potreban i ajfon i tablet, auto, priznanje okoline, atraktivan partner/ica i pun kufer drugih drangulija i koji su ovisni o skoro svemu što sukcesivno svojom egzistencijom lagano uništavaju, primjerice prirodu… Pitanje je tko je glup? Čijom glupošću se tko hrani? Tko svijesno poklanja šta? Zašto?
Ne znam, ja prosto nisam involviran u te stvari, mene spopadaju ovi moji iz kućnog savjeta da se prepucavam sa aparatom koji niti ima početak niti ima kraj. Ipak, nivo indiferentnosti demokratske većine postaje svakim danom sve više činjenica koju nedefinirani etnosi ovih prostora prihvataju kao tradicionalnu vrijednost. Nekad možda i sam shvatim da je najbolje težiti planktonizmu i probati hraniti se glupošću autocentričnih organizama koje priroda sama od sebe uništava, pročišćavajući tako vlastiti sistem i pripremajući ga za neke promjene koje ljudi nisu u stanju ni da zamisle. Možda nisu u toku, nisu involvirani, informirani. Ljudi.
[~] 