Chess play with the devil

 

Lovci kad se međusobno love u ustima im vjerojatno ostaje gorak okus koji ih permanentno podsjeća da su lovina. Tada ne znaju da li da bježe ili barem da se sakriju jedan od drugog. Kriju se prvo jedan od drugog, pa potom počnu da se kriju sami od sebe, tada valjda nastane nekakav prostor koji se ubio za nesporazume.

Trenutak tada traje (znam iz iskustva) i vjerojatno se mjeri prostorom između tik i tak.

U tom prostoru, lovci mogu vjerovati da je “mehanizam” taj koji odlučuje koliko traje to između tik i tak, ali varaju se.

Svitci,
u svom mraku
vide jedan drugog.

Svitci su ti
koji odlučuju
o trajanju
između tik i tak.

Međutim ono što je bolje od viđenja je osjećanje prisustva. Ono je intenzivnije, intuitivnije, neprepoznatljivije.

U partiji šaha sa Šejtanom, on zna sve tvoje poteze unaprijed. Njemu ta partija nije partija u kojoj mu je bitno hoće li pobijediti. Njemu je bitno da te upozna, u stvari, njemu je bitno da ti da razlog za kajanje, kad na poslijetku izgubiš. Da ti da osnovu za preispitivanje poteza koji te je koštao nje. To nije potez koji odlučuje partiju, ali je definitivno potez koji odlučuje o tvojoj prvoj misli nakon poraza. Valjda je to smisao poraza. Bez njega ni pobjeda nema nikakav okus.

Postoji jedna velika nepravda, a to ti je kad dijete prvo spozna i upozna smrt pa tek onda izađe na megdan sa gospodinom Životom. Ti vrlo dobro znaš o kojoj djeci ja govorim, to su ona djeca koja su osuđena da vječno žive, zato što se ne boje smrti, a ne boje se smrti, jer je nisu upoznali u pravo vrijeme. Kako sad da od onih koji znaju šta je smrt čovjek učini ljude spremne na megdan sa gospodinom Životom. Eto to je jedna velika nepravda a ja znam da se u ovom slučaju ni pravdom ni nepravdom ne može ispraviti ta nepravda.

Čuvam vrijeme za dalje
imam tu misao
parametar
vrijeme čuva mene,
Ne dam mu da me potlači.
Ne dam to nikom,
ne želim to nikom,
ne činim to nikom.

Vrijeme je parametar mene, bez njega ne bi bilo ni momenata koje valja urediti, oblikovati, jer kako drugačije da izađem na megdan sa gospodinom Životom ako ne znam kako da ga oblikujem.

Znam ja da ja imam alternativu, uvijek mogu da kažem kako ne mogu, kako ne znam, kako mi je mrsko, međutim šta kad na kraju partije sa Šejtanom umjesto da se kajem zbog poteza kojim sam izgubio nju, ostanem u uvjerenju da sam živio život bez oblika i iza sebe ostavio samo ono što nikad nije ni bilo moje a to su samo parametri koje izgleda svi dužimo u refuzi i prije nego sjednemo za šahovsku tablu.

Uzmemo li za usud da poput kolekcionara leptira tražimo sličnost u univerzalnoj različitosti svakog leptira ponaosob, upitamo li se bar na tren šta se to dešava u tom jednom danu života koji ima svaki leptir ponaosob na raspolaganju, vrlo brzo se postavlja pitanje procesa metamorfoze i rađanja tog jedinstvenog šarenog i stilski dizajniranog stvorenja kojem je život sveden, baš kao i “nama” na prostor između tik i tak.

Nije mene strah nje, mene je izgleda strah poraza a istovremeno znam da Šejtan zna svaki moj potez unaprijed i gle čuda, vidi ti mene, ja bih umjesto da se povinujem, ja bi Šejtana da varam. A njemu je smješno, njemu je vjerojatno sve ovo smješno, ipak igram, ipak bih kao da spoznam logiku pravila igre u kojoj svi gube, pa šta? Zavro sam …

Nju sam tako lako dao a tako teško sebi oprostio, ma dao sam ja i topove i lovce i konje ostalo mi pun kurac nekakvih laufera, na kraju sam i ja izgubio, ali ne zbog Šejtana, ne zbog konja, lovaca, topova, ne zbog igre, već zbog nje.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s