Ljepota, ljubav, sloboda… o i oko njih se u umjetnosti vrti šta god da se vrti. Do njih se popne, njih se opiše i njima se zakiti. Lezihljebović, prevarant, umjetnik. On bi kao da prisvoji ono do čega se sklanjajući se od života uzdignuo. On bi da ubere. On bi da se obre u onom što je svačije a nije ničije, prevarant, lenjivac, kafanska posvuduša. On bi da nametne svoje bjegove, djeci u školama, studentima na fakultetima, intelektualcima po kuloarima. On bi da mu se, dok je živ, pomogne da se visoko uzdigne, da se iz tog uzdignuća, oglasi i svima profanim, vrijednim i pristojnim, on bi da priopći štoriju o ljepoti, ljubavi i slobodi. Potom bi da teatralno umre pet šest puta, čisto da bi pristojan svijet mogao da obrati pažnju na njegovo prenemaganje i prevarantsko samozadovoljavanje svojatanjem onog do čega se sklanjajući se od života uzdignuo.
Umjetnik, čovjek koji i u svemiru pronađe marginu na koju se sam izgura, teatralno, da svi vide i čuju, on se svaki dan skida go bez da to iko od njega traži, sa vremena na vrijeme, hipersenzitivan, hiperemotivan, hiperaktivan, neuhvatljiv okom, kao da pokušava sam sebe da sauliše, u borbi, nekakvoj, na prekretnici, nekakvoj, negdje gdje on nikom ništa ne mora da objašnjava i gdje ga razumiju svi, gdje on ne razumije nikoga i ništa. E tu prevarant čuči i nešto se zamjera svemu ostalom što mu je poznato.
Sa vremena na vrijeme, on uspijeva da uhvati reciprocitet, uzajamnost odnosa, tu se onda kao kakva zaujelost zakači i ne pušta, ne prestaje da insistira, na pravdi, na istini, na ljepoti, ljubavi, slobodi. Onda se kao uljez uglavi među njih, prodaje ih kao svoje, prodaje sebe kao njih, smatra se mjerodavnim. Lezihljebović, nitkov, prevarant, umjetnik, samozatajni očajnik kojem nije ostalo ništa drugo nego da sam sebe reklamira dok reklamira reklamu od koje živi. Nije mu ostalo ništa drugo nego da sam sebe ufura da je vrednota, ljepota, ljubav, sloboda, lučenoša.
Sve se to događa u unutrašnjosti njega samog, dok sa margine pokušava da prokomentariše vlastite poraze. Sam je sebe utjerao u istjeranost, sam je sebi ufurao da je vrednota. Dobro, najbolje se prodaje, glave su to postavljene na banknote, ulice su to koje nose imena samoreklamatora vlastitog propadanja. Kad nemaju kome šta da naplate dok su živi neka onda barem ostane naplata nakon što umru.
A sve je u nekakvom prividu, međuprostoru, sve iziskuje vrijeme, sjedenje, surazmišljanje, suosjećanje, su… Sa margine svemira sve izgleda jasno, dovoljno je prostora, niko nikom ne smeta, čak i zgužvani gradovi podsjećaju na žljezde. Bitno je osigurati protok, razmjenu, sve bi trebalo da ima neki takt. U skladu sa plimama i osekama, u skladu sa nekim kretnjama koje su osigurane zbog nečeg neobjašnjivog.
Kao neki planinski potočić kojeg nije lako preći i onda svaki planinar kad krene tim putem ostavi po jedan kamen, tako se kamenje nagomila i stvori most. Tako nastaje grad. Umjetnik je onaj koji se uzdigne u jadikovanju zbog nemanja mogućnosti da pređe potočić i u svom jadikovanju prisvoji pravo na stvaranje. Eto šta su umjetnici. Obični lezihljebovići koji bježe od stvarnosti jer su lenjivci i prevaranti sposobni da cijene jedino i isključivo sebe.
I u tome gore, dolje, ovamo, onamo, dok se umjetnik-prevarant okrene oko sebe u to prođe voz. A golema je to stvar, taj voz. Golema je jer prođe, a nema odakle da se sagleda. Nekako kao da ostane nedorečena ta stvar oko koje se vrti to oko čega se vrti šta god da se vrti. Možda je umjetnik-prevarant u pravu. Možda to što on pokušava da prevari i treba varati. Bez obzira na okolnosti, prevarant ako išta, ono barem zna da vara isprva sam sebe a na kraju i ono što ga je svo vrijeme pokušavalo prevariti. Njegov vlastiti Život.
[~] 