Under the glass dome of exploitation

Koliko gužve, ljudi sa nekakvim flekama na dušama. Sve neka žuta boja prosuta po obodu kontrasta savjesti i zablude. Bijele i crne. Vrijeme prolazi. Kapi nemira padaju na staklene krovove eksploatacije ljudskosti i sve je više potrebe za alegorijama i apstrakcijama i nekakvim zbijegovima u nekakve raspoređene kolektivitete. Ako nisi raspoređena, gledaj da staneš na jedno mjesto gdje nećeš smetati nikom i čekaj da te rasporede. Čekam da me rasporede. Sve više razloga kreativno upakovanih u eufemizme i umjetnost porođaja preporođaja. Osjećam kako od vlastitog stila nisam u stanju da pobijegnem. Stara sam ja pobjegulja. Jednom počneš bježati od rasporeda i potom te više niko nije kadar rasporediti. Opet će neko od nadležnih ukrasti poentu onog o čemu pišem alegorijski i u dalekim apstrakcijama. Ponovo će nadležni da mi sa malog ekrana maše sa tom poentom zavaravajući tako i sebe i ostatak svijeta i mene na kraju krajeva. Toliko je onih koji su vazda u pravu. Niko ne zna kako, ali toliko je toga izašlo iz vinkla da cjelina gubi oblik, sadržaj, umjetnički štih i na koncu konaca poruku. Teško je identificirati poruku, pogodovo ukoliko je dobiješ ‘nako.

I prije je bilo prije i poslije će biti poslije. Evo ti ljudski govorim da si interesantna. Evo ti pišem. Totalno živ. Odgovoran. Nepriznat. Adekvatan. Perfektno uštiman na frekvenciju slobodarskog dosađivanja. Kao poslije seksa. Povjerenje se nalazi na nekakvom vrhovnom nivou. Postoji nekakva potreba za davanjem. Osvajanjem. Neravnopravnošću i ograničenošću dualizmom slobode. Nekom se svijet svede na jedno te isto i priča bude kao, mi nikad nečemo prestati da jedno te isto… Vjerovatno sam u krivu i treba me osuditi zbog toga. Nitko nema hrabrosti da traži drugačije. Duga. A, duga nije istost. Duga je različitost. Fizikalna različitost. Na granici, u hrabrosti, u ljubavi…

DSC_0221

Nismo spavali. Nije bilo seksa. Nismo razgovarali. Mi se ne poznajemo. Mi jedno o drugom mislimo. Mi mislimo. Mi postojimo. Tako mi postajemo mi. Ograničeni u neravnopravnosti, osvajanjem i davanjem vezani u nagonskoj potrebi. Mi. Boooona. Kažem ti. Interesantna si. Kad se prenemažeš jer te baš briga za uzuse i kanone za koje se svi ostali vezuju i drže kao olupine koje čekaju da ih oluje oslobode veriga i da potonu u daljine modroga groba. Nemoj ti da misliš da te nisam primjetio. Govoriš o dosadnom a ono zvuči interesantno, govoriš a zapravo na glas razmišljaš. Pratim tvoj tok misli. Lijepo mi je slušati te. Sa ove sam strane. Osjetim prekide. Kamera te ne dekoncentriše. Vladaš ti gradivom koje si sama osmislila ali želiš da se prenemažeš. Ti ne potsjećaš, ti si. Na granici ničega. Stanka. Mistika. Kakva noga. Najlonke boje truhle višnje. Sve je u nekakvoj kompoziciji. Pogled skrenut u zidove o koje se odbija slobodan tok misli. Ženske misli, dodale bi feministkinje. Hej, pa to je tek najava. Nikako da se sjetim čega.

Ispunjen pogled. Pitanja postaju sve više suvišna. Tu si gdje želiš biti. Suverena. Na isturenom komandnom mjestu. Obasjana reflektorima i svijesna pažnje očiju koje proždiru. Zadovoljstvo je opaka zanimacija. Nitko se njime ne bavi profesionalno. Sve neki volonteri proleteri. Sve daj šta daš. Na drugoj strani, odmah iza procesora koji preko transformatora treptaja do predajnika pa duž etera oscilira i kad skreneš malo do antene i dekodera a onda pravo preko kabla… Tu sam ja. Ustao sam na noge i slušam, kakav živ rad. Kakva bedra u najlonkama boje truhle višnje. Kakav kontrast, kakva poruka. Ti si… uh…

Stan je osvjetljen prvim zracima sunca i vidi se ples čestica prašine, vidi se spektar odbijen o pepeljaru u kojoj je  neugašena cigareta. Zapravo je ponekad dovoljno i samo prisustvo. Predavanje u povjerenju i grč orgazma i svi neuroni se slože i svi elektroni povežu damar, dva, u jedan trzaj i nehotičan pokret i dodir dlanova. Tu počinje drugačije. Ne u ogledalu. Drugačije nije u vlastitom oku. Drugačije je tamo negdje daleko u bezdanu u koji te strah gledati jer ti nema ‘ko ruku držati, tik tak, tik tak, ruku držati. Vjerovatno moram još odrastati. Nisam dovoljno star da bi bio zreo da budem nadležan i kradem poentu od nepriznatih. Ne mora me se ni pogledati, ne mora me se ni znati. O meni se zapravo ne mora ništa. Jedino tako postajem drugačiji od svega meni poznatog. Jedino mi tako bezdan postaje inspirativan i interesantan. Jedino tako ne đonim a i kad mi đonlijaneri kažu da sam nešto pođonio, ja vazda mogu pokazati bezdan i pitati hoćeš li da ti držim rukicu ili ćeš sama shvatiti razliku između stvorenog i drugačijeg. Razliku između stvaranja i prodavanja. Stila i borbe da se od sebe i svog stila pobjegne.