Economy of the concentration camp

 

Koncentracioni logori su u suštini sistemi eksploatacije, a organizacione fragmente tih sistema ponekad je lako prepoznati čak i u pojedinim nacional-ekonomskim domačinstvima današnjice. Suština je zapravo organizacija same suštine koja mora biti nivelisana i ne baš vidljiva kao cijelina. Bez nivoa ili elita, organizacija sistema eksploatacije prosto nije moguća. Reklo bi se, naravno kolokvijalno: da bi meni svanulo, nekom drugom mora da se smrkne, u protivnom svima ne gine viječni sumrak i neodređenost.

Svanuće ili smrknuće se u startu zapravo uvjetuje. Način nije toliko bitan, čak je simpatično metaforički ga relativizirati. Uvjet ili pravilo za ostvarenje bilo koje čežnje je instrument nivelacije koja je uvjet organizacije eksploatacije. Zapravo, eksploatacija je uvjetovanje. Jednostavno zar ne?

Uvjetovatelj / Obersturmfuerer / banka / konzorcijum / viši nivo u multi-level-marketinškoj strukturi demokratski postavlja pravila i uvjete i samim tim vlada. Zanimljivo je kako jedino unutar koncepta koji je zasnovan na uvjetovanju, jedna mala grupa ljudi može da vlada i uvjetuje i gospodari samokonstruiranim čežnjama jedne velike grupe ljudi, demokratski naravno.

Preko čežnji većine, stvara se sistem interesa a sistem interesa formira cijenu ostvarenja uvjeta. Jedini način da jedna mala grupica ljudi vlada nad velikom grupom ljudi je taj da velika grupa ljudi sebe ne doživljava kao veliku grupu ljudi već prije kao posebne individue – otuda individualizam čak i tamo gdje mu nije mjesto – kojima je potrebno zagarantovati „jednaka“ prava na tržišnoj „utakmici“ egzistencije.

Ovaj sistem pada onda kad padne sistem pravednosti, konkursa, natjecanja, kriterija. Sistem uvjetovanja i eksploatacije pada onda kad se pojavi najnormalnija, autohtona, ljudska korupcija. Nered, odsustvo sistema, haos, anarhija i tako dalje. Sistem organizacije eksploatacije zapravo se samo zbog tog razloga kloni društava u kojima je evidentna korupcija. Bosna i Hercegovina bi crkla pod jarmom kapitalizma da joj nije korupcije.

Poštenom ekonomisti i uvjetovatelju kapitalisti vjerovatno nije jasno zbog čega ta evidentna korupcija u Bosni i Hercegovini permanentno biva tolerisana od strane onih koji treba da ispune uvjete koje im postavlja red himself koji ne bi bio red da mu nije pravila uvjetovanja. Narod je navikao da zaobilazi pravila. Narod je fasovao od strane vlastitih pravila. Narod se tukao sa prvim do sebe zbog pravila uvjetovanja i nivelisanja individualnosti. Narod je živio u sivilu sumraka i neodređenosti socijalizma, potom je počeo da se niveliše, da bi na kraju završio ili pod zemljom ili u klasičnom koncentracionom logoru polu-otvorenog tipa, zatvoren dugovima, aspiracijama da bude otvoren, ograničen informacijama, dezavuisan šundom i trivijalnostima, u mozak ubijen cinizmom, vezan vlastitom depresijom, opterećen međusobnim sitnošićarskim zamjericama i međusobnim čekanjem da onaj drugi dođe na zicer da mu se konačno najebe matere, i jedino što je tom narodu ostalo i što mu je merak je da krši pravila bez obzira ko ih postavio.

Pred narodom unisono zvone glasovi racionalnih uvjetovatelja i osloboditelja koji postavljaju uvjete i traže pravila u šatro borbi protvu nepravde, korupcije, nepotizma, unakrsnog štelovanja poslova i funkcija 🙂 , mislim pogledaj na šta liče sindikati u zemlji dembeliji, pogledaj koliko samo su uvjetovatelji do sad učinili na polju zaštite od eksploatacije. Seru uvjetovatelji sa vremena na vrijeme, naravno solidarno, iz daljine, kako promjena ili rješenje problema jednog nivoa, klase, rase, naroda, kurca palca mora da dođe iz nje/ga same/og. Istovremeno isti ti uvjetovatelji, finansiranim kampanjama o individualizmu razbijaju bilo kakav razvoj kolektivnog identiteta. To se zove idalsociološko čerečenje. Međutim i prije nego logoraši/ce uoče problem, neko mora da sprovede jasnu nivelaciju, postavi uvjete konkursa kako bi se formirala cijena ostvarenja uvjeta i kako bi se zapravo konačno počelo sa smislenom eksploatacijom logoraša/ica.

Reklama nivelacije provizorno podrazumjeva distinkcije koje lome sivilo sumraka. Tako neko može a neko ne… Favoriti su na platnim spiskovima privilegovani kao kolaboracionisti u koncentracionim logorima, doušnici i tako dalje. Vazda su u pravu, opravdani i obično uopće nisu prisutni u logoru, rijetko ih se viđa osim na zabavama i konferencijama. Analitika raščlanjuje članove na atome i bozone, na svakom koraku različit pogled na iste stvari, pozitivci se kunu u individualnosti, a na obzorju inercija suštine organizacije suštine eksploatacije melje sve što se usprotivi savršenstvu „pravedne“ podjele svačije čežnje.

Zanimljiva je i eksploatacija uvjetovana napuštanjem logora, oslobođenjem kojim logoraš/ica odlazi u „slobodu“ u kojoj je sve poznato, uvjetovano, organizovano i na kraju krajeva nivelisano. U „slobodi“ koja je vlasništvo uvjetovatelja je eksploatacija totalna. Primjerice, izbjeglice iz rata u Siriji jebu mater i proklinju dan kad su došli u Njemačku, tvrde da bi im bilo draže da su se udavili u moru, nego što su došli i vidjeli „slobodu“. Ne svi, samo neki, većina šuti i radi.

U „slobodi“ postoji sistem kojim se mrtvim ljudima koji su svoje živote posvetili robovanju nivelaciji, uvjetovanju i eksploataciji ljudima koji su i sami bili eksploatisani na sve moguće načine plača i korištenje onog što su eksploatacijom u vremenu u kojem su eksploatisanjem eksploatisali unutar sistema uvjeta stvorili. To se zove zaštita intelektualnog vlasništva.

U prvom planu stoje dostignuća koja se vječno plačaju i eksploatiraju. Ima naravno i onih – kao na primjer Nikola Tesla – koji “odbiju” procenat 🙂 . Njemu se kao sviđalo da hrani golubove na tavanu u New Yorku. Tako kažu ONI. Na njegovom primjeru se najbolje vidi licemjerje koncentracionog logora polu-otvorenog tipa. Ostalo mu je bilo da pred smrt kaže: sadašnjost je NJIHOVA a budućnost moja,  i onda je umro, a ONI evo i danas žive u sadašnjosti. Nivelišu, eksploatišu, uvjetuju i mudruju, laganini podgrijavaju peć, povećavaju pritisak, bruse dijamante, prodaju ih, samo tako da niko ne može da ih kupi, jedino ih tako valjda ima smisla imati.

Da stvari ne bi bile isuviše očigledne finansijska sredstva se salijevaju i kruže u samo jednom te istom krugu ljudi koji se bave DEZAVUIRANJEM i naravno ŠOU BIZNISOM. Tu se pare ne mogu sakriti, turbo-folk industrija je hermetički zatvorena piramida sa jasnim nivelacijama i pravilima i naravno uvjetima koje treba ispuniti. Logoraši/ce unutar ovog sistema su ti koji se vide i koji su zapravo tu da bi bili nedostižni. Njihovi turbo životi prikazani u savršeno tehnologiziranoj estetici, pumpaju malo zavist a malo motiv da se oproba i uhvati u koštac sa uvjetima organizacije eksploatacije. Tako eto, svako malo takmičenje za glas ovoga i za vokal onoga u beskonačnoj redundanci. Kao neki naduvani DJ koji je utačk'o i ostavio narod/publiku/nafrakane curetke da stari/e u nekakvom loop-u. U šou-biznisu počinje i završava život i slobodna misao civilnog društva.

Kao i u svakom normalnom koncentracionom logoru razlike među logorašima/cama su naizgled minorne, iz njihove perspektive zaista je teško objasniti cjelinu sistema i razlog robije. Možda treba ilustrirati. Da bi neko bio „slobodan“ i konstruirano slavljen, pravljen, omiljen, u pravu, bogat, pametan, lijep, zdrav, gore dolje… potreban je prije svega logor i potrebno je da minimum jedan million logoraša/ica bude poniženo, srušeno, omrženo, u krivu, siromašno, glupo, ružno, bolesno i dolje gore. Za jedne zvijezde sjaj, treba platiti milion štitnih žljezda.

Sve traje, osim pravila eksploatacije. Ona su izvan vremena. Logoraši/ce okreću glavu od suštine nepravde života unutar kojih robijaju i konzumiraju. Poenta je u konzumiranju zasnovanom na uvjetovanju. Egzistencija je to zbog same konzumacije, multiplikacije i produkcije neutažive želje za nedostižnim konstruktima predproducirane vizije koja tvori čežnju za …  Konzumacija je daleko bitnija i jednostavnija od eksploatacije unutar okolnosti haosa i korupcije. Konzumacija je to koja tvori dug. Tako pada istočni blok. Dug tvori uvjet a uvjet daje vlast koja nakon što organizira uvjete, eksploatira, stvara i rješava probleme, vedri i oblači.

U koncentracionom logoru postoji Obersturmfuerer ili upravnik logora za kojeg znaju svi /e logoraši/ce, i ko je i šta je, i kakav je. Također opće je poznato da muku nije stvorio on, on pokušava da odagna jad i čemer, da vaspostavi red, zapravo je pravi gospodin, iz fine kuće… Logoraši/ce znaju da njihova demokratska volja – dok su god u logoru – ne znači ništa, to je demokratski problem, a demokratija nije savršena, kao što rekoh, radi se o sistemu koji egzistira privremeno, dok se ne nađe neko bolje rješenje. Ima evo pedeset godina kako se nije našlo bolje rješenje. Sistem je to koji kao što rekoh funkcionira jedino tako što svi vjeruju u isti i dok ga svi poštuju logor će biti i imati smisao.

U demokratskim logorima polu-otvorenog tipa, teži se ka „otvorenom“ sve dok se ne stigne u „zatvoreno“ i u žice ograđeno „otvoreno“. Ne zna se ko je upravnik jer eksploatacija energije i konzumerizam logoraša ima difuzan karakter tako da se finalni proizvod, recimo bombona,  ne koristi samo od strane jednog oficira, proizvod je usmjeren na potrebe kreiranja prohtjeva strukture nižerangiranih ucijenitelja koji su naravno ucijenjeni i uvjetuje im se tačno ono što im se konstruirano servira kao potreba ili čežnja ili motiv kako bi ih se motiviralo da uvjetuju i eksploatiraju… i tako to ide.

Na kraju demokratskog logora polu-otvorenog tipa je logoraš/ica koji/a radi i ćuti, tako dok ne crkne, malo više bezobrazni/e logoraši/ce ga/je ne prate u tom radu jer vide da samo što nije skiknuo/la, njihovi pogledi i njihova logika je usmjerena ka kolaboracionistima koji su uvjetovani sistemom privilegija, jer, to je život. Privilegije. Tako, sve do stražara koji šetkaju svoje pse uokolo, duhoviti su i prijatni, š'a će? I oni su nečija djeca, moraju, rade taj posao, stoje na bedemu logora, privilegovani su, zajebavaju se i šatro paze da potkupljeni licemjeri/kinje – nesvjesne/i potrebe da oni/e sa dna lanca eksploatacije prežive – nekog slučajno ne izguraju, vani, u slobodu, da čovjek ne najebe jadan.