Susret graničenog i neograničenog. Kakav nered. A sve kao da je posloženo. Ograničeno uporno tvrdi da je u pravu. Nesvjesno sebe. Nesvjesno neograničenog. Nesvjesno slobode. Tlapnja u kojoj nema nikog da posvjedoči opcijama na raspolaganju. Opcijama koje ograničavaju. Tako ispade umjetnik, taj koji trpi pritisak slobode a nekakav recimo pravnik, ispade vladar zakonitosti ograničenosti. Kakva zabluda. Kakav gubitak energije. Kakva rasprava.
Sve što pravnik u svojoj ograničenosti smatra slobodnim za umjetnika ostaje ograničenost. Umjetnik je za pravnika zapravo divljak, nepismeni ignorantni i arogantni diletant. Pravnik je za umjetnika zatvorenik samoga sebe, sluga vlastitosti, energetska greška ili promašaj. Pravnik u očima umjetnika može da vlada jedino u ograničenom spektru zakonitosti stvorene kako bi se okolnosti života umjetnika uokvirile i kako bi isti prestao da ima ikakav uticaj na okolnosti vlastitog života. Umjetnik je taj koji teži slobodi, za razliku od pravnika. Pravnik slobodu doživljava kao spoznaju sistema pravila koja samim tumačenjem, omogućavaju slobodu.
Kakav nered. A sve kao da je posloženo. Ograničeno i dalje tvrdi da je u pravu. Nije svjesno vanjštine, nije svjesno prirode, nije svjesno ni politike, ni ekonomije. Jedino čega je pravo svjesno je nutrine samog sebe. Pravo sebe da bude u pravu i da sjedeći u zatvoru vlastitosti tvrdi kako o zakonitostima sebe samog zna sve što može da se zna. Sve izvan sustava pravnika je anarhija, priroda, noć, haos… Ako se desi neki problem, pravnik nije kriv zbog toga, pravnik zna da sistem zakonitosti nema grešaka, za njega greška može biti samo čovjek, greška može biti samo onaj tko se ne drži zakona, onda on biva izložen konsekvencama svog ponašanja, onda mu treba pravnik. Onaj koji se ogriješi o pravnika trebuje pravnika. Kakav moćan sindikat. Sindikat pravnika. Sa rukama umočenim u sve pore života. Gospodarstvo nad slobodom unutar ograničenosti tj. nad ograničenošću u slobodi. Sve sa vjerom u simbol slijepoće, gluhoće i totalne nepristrasnosti pravde.
Nije posve jasno zašto umjetnik stalno nešto zahtjeva slobodu a potpuno je slobodan, dok pravnik robija u zatočeništvu ograničenosti i pokušava da zakonski obuzda i ukroti umjetnika, prosto da ga smiri. Pokušava da ga urazumi, da ga „prosvijetli“ da ga uokviri u slobodu hahahahaa. Kakav paradoks. Ta pravnikova sloboda je u odnosu na umjetnikovu slobodu čestica. Higgsov bozon. Umjetnik je nervozan jedino kad ne zna šta hoće a pravnik se unervozi jedino kad shvati da je zatvoren u okviru vlastitih pravila i mora ili da ih krši ili da ih mijenja. Najgore što može da se desi pravniku je da mora da se pospe pepelom po glavi i da promjeni zakone i pravila i okvir za koje je do jučer tvrdio da su okosnica slobode. Umjetnik to ne mora, umjetnik ne mora da se posipa pepelom po glavi, čak ne mora ni da laže. Umjetnik ne mora baš ništa osim da se kurči kako je vazda u pravu. Najgore je što to slabo ko plaća, mislim to kurčenje. Na ovom mjestu se otvorio prostor za preslušavanje jednog umjetničko stvaralačkog rada iz susjedstva
Sve je stvar izbora. Teško je umjetniku objasniti zakonitosti ograničenosti slobode izbora. Teško da teže nemere bit’. Sve kao imaš slobodu izbora ali, nemoj da to, nemoj ovo, zaokruži ono, de sad stani ovdje, hajde sad tamo, hajde se potpiši tamo, nemoj dva, nemoj ovo, pogledaj promo materijal, nemoj na slijepo, informiraj se… kakva ba sloboda izbora? Da se umjetnika pita ništa ovo nebi bilo ‘vako. Ništa. Al’ umjetnika se ne pita. Pita se pravnik. Svima stalno treba pravnik, zakon se sve više sužava, sve više precizira, sve više se neobazrivih o pravila spotiče, stalno im treba pravnik, čak i da im kaže šta rade naopako. Kakva ironija. Kako ograničen svijet u zagrljaju slobode prirode koja sa istinom u srcu i mirom u duhu zavaljena od smijeha gleda pravnika kako se svako malo posipa pepelom po glavi i mijenja pravilnik o pravilniku izmjene zakona o zakonu tvrdeći kako će nakon toga sve biti bolje i kako do sad ništa nije valjalo.
[~] 