Intervju vodila i uredila: Saša Hajzler
Montaža: Aleš Mendiževec
Datum emitovanja: 08.01.2018, 23:00 h
Emisija: Radar – Radio Student Ljubljana – Audio
Molila bih da se predstaviš i kažeš nešto više o svojim radovima koje sam odabrala za ovu emisiju?
Moje ime je Haris Sahačić, i po zanimanju sam oblikovatelj medija, oblast medija za koju sam se profilirao i još uvijek to činim je radio. Završio sam studij dizajna medija na katedri za eksperimntalni radio Bauhaus univerziteta u Weimaru a trenutno živim i radim u Sarajevu. Stvaram svoje i surađujem sa ljudima koji produciraju dokumentarne filmove i radio emisije a naučno pokušavam da istražim oblast etera kao javnog prostora. Eter vidim i doživljavam kao što slikar doživljava platno na kojem slikar slika, bojama, dok radio umjetnici i umjetnice slikaju frekvencijama.
Kad govorimo o radu pod nazivom »“Agonija”« onda moram reći da je to rad koji je nastao zahvaljujući mom istraživanju substance zvuka i prirode njegovog izvora. Istraživao sam odnos prirodnih zvukova i zvukova koje je stvorila elektronika ili mehanika, zapravo i ti zvukovi su na neki način prirodni jer su nastali u jednoj korelaciji sa prirodom. Pronalazio sam zvukove koji su imali identične fizikalne karakteristike ali različit izvor i upoređivao ih. Izazov je bio, od te kakofonije stvoriti nešto što ima karakter, boju, redoslijed i dinamiku, širinu i dubinu u akustičnim panoramama.
U vrijeme kad sam producirao »Agoniju« nisam imao pojma o tome da takvi zvukovi mogu da mi naškode sluhu i emocionalnom miru na jednom potsvjesnom nivou. U jednom trenutku jednostavno više nisam mogao da radim na tom projektu, prestao sam da filtriram pojedinačne frekvencije i osjetio nekakvu vrstu agonije. Poslije sam se posvetio tišini i prirodi.
“Arhitektura vremena” je snimak jednog live performansa koji je upriličen zahvaljujući Goethe institutu iz Zagreba i Kseniji Ladić mladoj umjetnici iz hrvatskog benda Tomislav. Performans je bio jedna vrsta razgovora zvukovima i šumovima između mene i još dvije umjetnice koje se bave zvukom. Zvukove smo ukrstili Hrvoslava Brkušić jedna sjajna audio i video umjetnica iz Hrvatske, i Mieko Suzuki, dj-ana koja je porijeklom iz Tokija ali živi i radi u Berlinu, Mieko je zapravo zadužena za ovaj lijepi i okrugli bas koji se može čuti na početku našeg nastupa i koji svemu daje ritam.
Sami sebe smo za tu priliku prozvali Okinawa Warriors. Taj perfomans je bio jedinstven i desio se na otoku Hvaru u Muzeju u Starom gradu. Iza svega stoji jedan sjajan koncept koji je zapravo zvučna priča o Petru Hektoroviću i Hvaru o njegovim mislima koje su uklesane u kamen i to na latinskom, priča je to o vremenu i o arhitekturi.
“Gattschaft Bericht” ili Izvještaj iz procjepstva je rad koji je zapravo nastao u vrijeme dok sam studirao na Katedri za eksperimentalni radio Bauhaus Univerziteta u Weimaru u Njemačkoj. To je rad koji nisam napravio sam i za koji je produkcijski gledano veliki dio doprinjeo Marcus Westphal, čovjek koji jednostavno nije odustajao i koji je radeći na ovom projektu zajedno sa mnom učio dizajn zvuka i radio produkciju. Ovako nekako zvuči vrhunski produciran radio program urađen sa vrhunskim umjetnicama i pjevačicama Karoline Olbertz i Nataša Fernandez Lopez.
Produkcija ovog rada je trajala više od 8 mjeseci. Svaki šum stoji na svom mjestu. Tekst koji sam ja napisao na njemačkom jeziku govori o rastrojenosti koja je ostala u procjepima nakon ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini. Sama riječ »gattschaft« ne postoji na njemačkom jeziku isto kao što ne postoji ni procjepstvo na bosanskom ili srpskom ili hrvatskom, ipak svi mogu da slute o čemu je riječ. Ja i dan danas uživam slušajući svaki detalj, rad je dobio i posebno priznanje od strane Instituta za građanske medije u Njemačkoj.
“Hram tišine” je jedan od 300 eseja ili pokušaja da se izrazim i nešto kažem. Da svedem stvari na paradoks jer jedino tako se u i o Bosni i Hercegovini danas može govoriti a da se ne bude praćen psovkama i uvredama. To je priča o poistovječivanju mene sa svijetom u kojem živim. Nadam se da će vaši ton majstori da obuzdaju basove i da će sve fino da se čuje.
“Gravitacija zvuka” je jedan rad koji je nastao istraživanjem nekih fizičkih odnosa kojim je svjedok i mjera zvuk. Dva metronoma kad se stave jedan pored drugog nakon – nekog vremena – počnu da sinkroniziraju svoj ritam kretanja. Mnogi tvrde da je tako i sa mehaničkim satovima. Možda i interesantnije.
Ja sam htio istražiti da li je u slučaju satova ta sinhronizacija stvar sluha ljudi ili se radi o gravitaciji i mehanici. Zato sam uzeo deset starih mehaničkih satnih mehanizama za koje sam znao da imaju neki kvar, nije mi bilo teško pronaći ih jer sam iz obitelji starih sarajevskih urara tako da sam često u kući slušao satove i njihov takt.
Slušajući kucanje tih satova počeo sam da primječujem ritmičke forme i sinkope koje su se na momente pojavljivale u prostoru, nakon što sam sve snimio, pustio sam svaki sat na posebnoj traci i slušao loop. Dešavalo mi se da na istom mjestu čujem jedan ritmički prelaz a da na istom tom mjestu u drugom krugu taj ritmički prelaz ne bude tu.
U Ljubljani sam imao priliku istraživati zvukove protoka elektrike unutar stare elektrane, sve u sklopu istraživanja “Kvintesencija kao javni prostor“. Radio sam uz pomoć jednog uređaja koji se zove mini elektrosluch koji ima mogucnost da očitava magnetno polje i dešavanja u njemu i transformira sve skupa u frekvenciju, to omogućava slušanje onih frekvencija i elektro-akustičnih kompozicija koje se golim uhom ne mogu registrirati ali se organizmom, siguran sam, mogu osjetiti, a o tome tek treba da istražujem.
Tako sam hodao po Ljubljani sa svojim snimačem i pomoćnim uređajem i snimao ulične svjetiljke, bankomate, one skenere koji stoje na ulaznim vratima prodavnica, razne transformatore, semafore, reklamne panele i tako dalje. Od svega sam napravio malu bazu zvukova i poslije ću to koristiti u svom performansu na kraju istraživanja. Moje istraživanje kvintesencije ili etera kao javnog prostora je pokušaj da otvorim nova pitanja u sferi koja do sad i nije bila baš politička ili društvena.
Kad govorimo o eteru smatramo da je to prostor i mjesto susreta fizičara, inženjera telekomunikacija, radio amatera, hemičara i slično. To je polje gdje se razgovara matematikom i formulama i čini se da je sve jasno. Međutim šta je eter? Ko je u pravu, oni koji kažu da je eter nepromjenjiva vektorska vrijednost ili oni koji ga relativiziraju. Njutn, Maxwell, Tesla, Einstein i mnogi drugi prije i poslije njih postavljali su ovo pitanje. Danas smo svjesni da bez etera nema bežićne komunikacije i da frekvencija slobodno prolazi kroz zrak, kroz zidove, kroz lobanje i kroz sinaptičke mreže. To je već pitanje za politiku, pitanje je i za medicinu, pitanje je i za pravnike, i za ekologe, i za ekonome također, jer ekonomija je novac a novac je toliko usko vezan za telekomunikacije i elektro-distribuciju i medije i slobode govora i slobode pristupa informacijama.
To je ono o čemu tek treba da se govori a moje istraživanje i performans koji će biti uprilićen 2020 godine, naravno u Ljubljani, a koje je podržano sredstvima Europske Komisije a sve u suradnji sa Znanstveno reziskovalnim centrom Slovenske akademije znanosti i umjetnosti čiju ekipu ovom prilikom pozdravljam, ima zadatak da umjetnički otvori vrata jedne nove interdisciplinarne percepcije etera. Za sve ostalo sam ja još uvijek mlad, neiskusan i što bi mi u Bosni i Hercegovini rekli zelen.
[~] 