Odlučiti, otići, preko imaginarnih zidova. U svijet. Tragom daljine. Sve mi je govorilo da ja to ne mogu, ne znam, previše je komplikovano, ima previše papirologije, dokazivanja nevinosti, dobronamjernosti.
Nisam taliban,
nisam terorista,
nisam fundamentalista,
nisam komunista…,
Razmišljam, koliko samo novih predrasuda postoji u ovom steriliziranom okruženju starog kontinenta, koji istini za volju nikad ali baš nikad u svojoj prošlosti nije ničim dokazao da nije ekstreman, da nije fundamentalan, da nije komunistički, da nije fašistički. Onda se pitam, pa kome se ja ba ovdje pravdam.
A onda, na drugoj strani mosta svih mojih misli stoji ukradena mi domovina.
Eto nakon tolikih godina i bezuspješnih pokušaja da se integriram u nešto što po etnološkoj i kulturološkoj kronologiji pripada mom korijenu odlučih se da prestanem gajiti nadu da ću ikad više doživjeti mir nedjeljnog popodneva u toplini radničke obitelji. Da ću nekad sresti djevojku dovoljno skromnu da sa njom gradim svijet. Ali prije nego krenem, s njom bih da pronađem tačku nulte energije, centar koordinatnog sistema svega što postoji. Čisto da se skontamo, ona i ja. Kontam, ako bi stvoritelj bio negdje, onda bi to definitivno bila ta tačka.
Prestao sam da se nadam, okrenuo se oko sebe i vidio ljude. Svi kopaju i traže, neki traže posmrtne ostatke bližnjih, neki traže mine, neki traže piramide. Oni koji ne kopaju, oni čekaju da ih neko sačeka iza čoška zbode nožem, zapali…
Dok jedni neumorno kradu i dok još nisu shvatili da su sve što se moglo pokrasti pokrali, da sve što može da pripada, njima u stvari i pripada i da im je ostalo još samo da kradu od sebe. Drugi demonstriraju i usprkos znanju da su sva moguća ljudska prava skršena i to njima od glavu, da su svedeni na suštinu nedjeljivosti ili drugim riječima na samoću i da kao takvi više ne mogu biti diskriminirani, jer su sami u svom svijetu. Ljudi demonstriraju, sami protiv sebe da bi sami sebi opravdali demonstracije i na kraju shvatili da se vrte u krugu.
Ali kontam dalje, ma ne mogu, previše je komplikovano, ima previše papira a i čuo sam tamo s one strane, ljudi su usamljeni, ne druže se, nemaju baš nekakva prijateljstva. Isto ovako kao “mi” danas, nemaju kome da se kvalitetno izjadaju, a ni to njihovo jadanje nije toliko jadno i interesantno koliko “naše”.
Oni žive istražujući supstancu detalja, “mi” sagledavamo cjelinu, kao generali, doduše bez vojske, odokativno, paušal. “Mi” imamo kategorije u koje ne znamo tačno šta ubrajamo ali znamo da razdvajamo, paušalno, odokativno. “Nas” kao da nema a oni kao da nemaju sebe, nemaju svoj identitet, nemaju svoj mentalitet, nemaju svoju historiju a “mi” to sve imamo, ali nema “nas”. Ali dobro, “mi” smo se izborili.
Ma ne znam, puno je papira a i šta ću raditi, ne mogu ja bit čistac hala i kopač kanala.
Ja prođem kroz svoj haustor, kroz pasaž, preko mosta, preko podzida i osjetim miris mokraće, govana, povraćke pa pomislim ne znam ni što će njima tamo javne hale i nezaposleni “mi” da ih čistimo kad “mi” nit imamo javne hale, niti ih čistimo ovdje kod “nas”, “mi” smo sve što “nas” okružuje pretvorili u halu i kako ja da se ponizim da za pare nekom kopam kanale kad svako pedeset godina neka generacija dobije priliku da svoju mladost ostavi kopajući rovove, a sve u cilju da se zaštititi od onih drugih “nas” koji također kopaju rovove da bi se zaštitili od ovih “nas”.
Pitam se koliko kubika zemlje smo ukupno iskopali pa u njima svoju mladost zakopali? “Mi” i oni drugi “mi” i to pro bono, nako. Šta se samo temelja i bazena moglo ošalovati na tim rovovima, para moglo zgrnut samo da su ih prošle generacije “nas” i onih drugih “nas” ostavljale.
Tad se vratim u vrijeme koje me je trefilo u djetinjstvu, kad sam umjesto dostojanstva nacionalnog identiteta dobio status izbjeglice. Sjetim se jednog injženjera i njegove uzrečice „lako je doći do lopate ali valja od nje pobjeći“. Kad dobiješ status izbjeglice, jednom u životu, to ti ostane do kraja. To ti je kad izgubiš sve, dobiješ status izbjeglice i postaneš svjetski čovjek. Vizuelno ti si onaj lik koji u svim ljubavnim pričama odlazi u noć sa podignutom kragnom kaputa i šeširom naravno. Uvijek je tu i neka ulična svjetiljka ili most.
Tebi više ni jedan poraz u životu nije bolan. Kao da dobiješ slonovu kožu i teško da te bilo šta dotiče. Tebe teško šta može uvrijediti. U stvari, ti si uvreda, smještena u aneks 7 Dejtonskog sporazuma.
Logika lopate, otkopavanja i zatrpavanja je izgleda jedina prava istina svih “nas” i onih drugih “nas”, ma gdje se oni nalazili.
Odluka mora biti donesena, moj život mora da dobije koncept, plan, ja znam da nemam puno vremena cirka nekih 30 godina da u njih smjestim momenat mira i nedjeljnog ručka u krugu radničke obitelji. Ja znam da se pita od govana nikad nije mogla napraviti, tako da mi svaka pomisao na govna teško može otvoriti apetit, ali valja naći mir, valja naći nju, valja njoj dati ljubav, stvoriti obitelj, osigurati obitelj, sjest za sto, na sto postavit čorbu a u rerni koljenica prvo obarena u pretis loncu pa zapržena sa krompirom u tefsiji i hljeb, domaći, frišak, ko esej, sa autentičnim okusom, svi ti mirisi, pomiješani sa mirisom trpezarije. Eto imam nekih 30 godina da to izvedem.
Nekako kontam šta mi je prvo raditi, mislim da je možda najbitnije naći nju, ljubav, naći nju pa s njom naći svog Boga, pa naći naše mjesto pod suncem, pa sve ostalo.
Eto zašto se čovjek vrati, eto zašto i najveći nomadi ostaju kod “nas” i onih drugih “nas”, čak i kad umiru od gladi, zime, žeđi. Čak i kad su im zatvorene sve perspektive, čak i kad je sve što im se nudi je_ena lopata. Valjda znaju gdje će kad tad pronaći nedjeljni ručak u miru radničke obitelji, valjda znaju da sve izvan tog momenta na svijetu, nema apsolutno nikakvu vrijednost.
[~] 