Jednom, kad sve ovo prođe, šta će biti opravdano reći o vremenu u kojem se bavilo zločinima nikad minulih davnina, ranama svojih nevinih žrtava i tuđih nasilništava? Vrijeme arhiviranja i horvanja po sviježim i onim manje sviježim ranama, vrijeme dokazivanja vlastite i tuđe krvoločnosti, vrijeme bavljenja svojom civilizacijskom sramotom. Sve za pare donatora koji su samo pokušavali da “nas” dohavizaju, pri čemu su iz nekog njima poznatog razloga prestali da “nas” slušaju i uvažavaju.
Jedino ljudi koji su mi suvremenici, a dijelimo više manje i slične paralele i meridijane, jezik i tu vijekovnu sramotu, su sposobni da mrze ovakvim intenzitetom i to ceo svoj život. Razlozi ne samo da nisu bitni, nema njih smisla ni dokazivati ni pokušati analizirati, šta da kažem, vidim stotine pokušaja da se zauzme nekakav bolesni tron žrtve, da se odozgo sa trona žrtve obrati svijetu, da se na glavu stavi lovorov vijenac i da se kaže, nije važno šta, bitno je da se izdiglo iznad svijeta, bitno je biti moralni pob(i)jednik ili pob(i)jednica.
Dugo se prošlo nesvršeno vrijeme izživljava na sadašnjim neizživljenim vremenom tako da se za buduće, krajnje predpostavljivo vrijeme, nema šta napisati a da se ne osvrne na prošlo tadašnje ili ovo današnje koje je koncentrirano u prošlom. Kao što je Brecht konstatovao – kad su izmislili radio – da je to šansa da svako svakom kaže sve samo što kad se malo bolje razmisli, nema se kome šta reći, ipak, kad se nema šta reći onda se zarovi u arhivu i ljudski se sukobi sa problemom recimo interpunkcije ili sa ideološkom formom ili sa formom forme. Sukobiti se može sa svim i svačim, sa semantikom, sa semiotikom, sa gramatikom, sa etikom. Samo, mene taj sukob sa prošlošću i dever sa nepromijenjivim unutar iste nekako podsjeća na auto-šut u vlastita jaja (mada se čini fizički nemogućim).
Kao kad stariji brat kaže mlađem bratu da se sam kazni ili kao kad ti jak dušmanin finansira tavorenje po vlastitom identitetu i sugerira ti pri tome da obratiš pažnju na civilizacijske vrednote i sa aspekta istih sagledaš svoje vlastite pretke. Da vidiš svu sramotu vlastitog duhovnog habitusa, da doživiš sam sebe kao ultimativni smrad. Sve za tvoje dobro, sve da ti slučajno nebi palo na pamet da nekom drugom nekad – u nikad odpočetoj sadašnjosti – nabiješ na nos ono što te je kroz istu tu prošlost dovodilo u okolnosti da kolješ i siluješ i eksploatišeš prvog ili prvu do sebe, uostalom priča se dešava u prošlom vremenu, ono se tebe konkretno danas nema šta ticati.
Baš kao što se današnje Evrope ne dotiče to što su njeni “zbratimljeni” narodi u prošlosti činili po svijetu šireći ideju slobode i čovječnosti. O majčici Rusiji i ujaku Samu da ne govorim. Sve će to o mila moja pokriti globalizacija, liberalizacija i kapital. O tome se već sad jako malo zna, na drugoj strani, o balkanskim divljaštvima se zna sve u dokument. Zapravo besmisao balkanske prošlosti i sva divljaštva besmislenika su do te mjere izverzirana da bi se najobičnijom relativizacijom vrlo lako moglo doći, možda i do historijske istine. Istorijske spoznaje o tome da bi možda svijetu bilo bolje da balkanskih besmislenika divljačko-barbarske provenijencije i nema.
Ali neka njih, sami će se oni počistiti, sami će na sebe potrošiti naoružanje koje su sami sebi pravili odvajajući od hljeba svoje djece, odvajajući od obrazovanja, od razvoja nauke, od umjetnosti, od zdravstva… Sami će oni sebe na savjesti nositi, sami sebe u najgorim noćnim morama sanjati, sami će se po svim mogućim razlikama podijeliti i na kraju, sami će o svojim sramotama za male pare na simpozijima svjedočiti. Sami. Sve sami samcati. Dok ne pocrkaju u mržnji. Treba samo pustiti da prate mrkve i štapove da slučajno nebi zalutali u sadašnjost. U dug, u načine otplate istog. Još je rano, kamate još nisu udvostručile glavnicu, potpisnici su još živi, neka toga još. Kad dođe generacija onih koji niti su luk jeli, niti će ga mirisati, ali će ga definitivno platiti. Ne ostavljajte ni pod razno samo jednu mrkvu i jedan štap, gledajte da su u igri najmanje tri.
Nakon toliko godina i zlom multipliciranih vijekova iz kojih se u rezultatu samo ekstraktira činjeničnost žrtveništva, moralnog pobjedništva, osvete i naravno rustikalnih govora sa lovorovim vijencima na glavama, ostaje neizživljena sadašnjost inspirisana morom o prošlosti. Ali, zakoni medija nalažu da ponavljanje vremenom prestaje da bude primijetljivo, ne može se trauma liječiti proživljavanjem iste kroz medije, zapravo ponavljanje postaje suvišno a vremenom ono što je suvišno prestaje da komunicira. Na kraju ono što je trauma postane normalno. Kad balkansko besmisleništvo ogrezlo u povjesnim činjenicama tiltuje kao fliper, u komunikaciju će morati da uđe nešto. Šta? Ljubav? Pa ljubav i suživot bi bili finalni udarac, odlazak u bijelu buku. Kad nekog siluješ pedeset godina i onda mu pokažeš ljubav. Ostane sadašnjost. Muk. Tišina je opasna, na ovim meridijanima, tišina je krajnje opasna i psihotična, množi misli koje nemaju sa kime da se dijele.
Jedino u nekakvoj meditaciji, koju stvarno nemam potrebu niti da pokazujem niti da je dijelim i sa kim, osjetim prisustvo nečeg lijepog, blagog, nježnog. Osjetim odsustvo svih faktora kroćenja, svih dužnika koji pod svoje skute i u svoje torove uvlače očajnike – koje prije svega očajnim učine – da bi nakon svega likovali i zauzimali tron ultimativnih mudraca koji doživotno ostaju u pravu bez ikakve potrebe da stanu iza svojih privilegija.
Ljubav mi se čini kao interesantna opcija. Ljubav stvara, ona je fundamentalnija od mržnje, zapravo bez ljubavi nebi bilo ni mržnje, nebi bilo ničeg, bila bi tišina, opasna tišina, tišina prepuna sumnje i glasova prošlosti i mudraca sa lovorovim vijencima, prepuna jeke žrtveništva kojem je ostalo još samo malo daha prije nego se uguši u svojoj kakofoniji.
[~] 