Ne bih mogao da se sjetim preciznog naziva plastičnog svoda pod kojim sam kao djete volio sjediti u staroj kući gdje sam se rodio i odrastao. Nije to bio pleksiglas, prije neka legura koju su onda ljudi formirali u neki valoviti oblik koji je onda služio da kanališe kišnicu. Ta funkcija kanalisanja kišnice me trenutno i ne zanima posebno koliko sam samo bio opčinjen zvukom kiše koji je nastajao u cijeloj avliji a čuo se u svakom dijelu kuće. Svaka kap je u prostoru zimske avlije proizvodila čitave arije ritmova koje ja tada nisam ni raspoznavao, ali evo sad, kad me sjećanja vraćaju u to vrijeme, obavezno razmišljam o tom nekom osjećaju dječjeg spokoja i divljenja običnoj sarajevskoj ljetnoj kiši.
Znam da sam u toj zimskoj bašti sjedio na minderu i uživao u tom nekom dešavanju vode, kiše, slijevanja i prelijevanja kišnice iz nekakvih lavora na avliji, pokisnulom vešu kojeg je mama sklonila na drugu stranu, potopljenim saksijama… predivna slika, lokve koje su se formirale uslijed kiše, sve se nekako uzdiglo, sve se baš dešavalo. Jedino ja sam mirno sjedio na minderu, slušao i divio se svemu tome. S vremena na vrijeme pred mojim očima ubrzano su prolazili mama, nana, ponekad i stari. Sjećam se jednom, iz kiše se razvio grad, to je tek bio doživljaj. Avlija je dobila potpuno drugu boju, u kući je nekako odjednom zavladala nekakva panika, ali ne ona psiho panika, već ona… „ma ulazi u kuhinju, vidiš li da je grad“ a meni ni na kraj pameti nije padalo da to učinim.
Na pola metra od mene, dešavao se fenomenalan prizor, pomijeranje svega, živost nečeg što i nije živo. Stari je na trenutak prošao ispred mene i stao pored oluka gledajući u kanal da ne poplavi. Nije mi se obraćao, biva ako hoćeš da sjediš sjedi. Sjedio sam, slušao intenzitet, jačinu udara, pomalo se plašio, šta ako je mama u pravu, šta ako mi se sad sve ovo sruši na glavu?
Ma neće, pa ne padaju cigle, grad je, ipak, grad je bio novost, nisam ni znao od čega je, znam da se nana prema gradu odnosila sa poštovanjem. Mislim da sam tada prvi put spoznao taj osjećaj, kad se „malo“ plašiš. Eto nešto razmišljam koliko toga je proizveo taj jedan običan komadić plastike u valovitoj formi. Volim krovne prozore. Baš radi te navike da volim osjećaj zaštićenosti u sred nevremena kojem eto nekako moram biti blizu, osjećaj kad se „malo“ plašiš. Čega? grada, kiše, plastične konstrukcije. Ma ne, normalno je plašiti se, malo, kad malo razmislim znam čega. Strah dolazi od suhve koju mi je mama svezala. Šuhva je najzajebanije sredstvo vaspitanja, upoznavanje sa konsekvencama. Opozicija. Kad ti jednom neko sveže šuhvu gotov si.
A sad digresija. skrech
On je jedino nju mogao budan sanjati, ona mu nikad nije dolazila u snovima. Bila je fer. Znala je da on voli svaku česticu, svaki neuron koji je strujao njenim nervnim sistemom, zajedno sa njim samim (mislim nervnim sistemom). Volio je njene kosti, mišiće, kompletnu anatomiju, vedri pogled, za koji ne znaš kad je sretan a kad sjetan. Volio je da sluša kako ona razmišlja. Bio je feminista mada nekako sam sa sobom nedefiniran, vjerojatno zato što je znao da uživa u ženskoj misli. Bila mu je potrebna čitav život. Slobodna ženska misao. Tražio je načine kako da dospije do te ljepote. Do te autentične rijetkosti. Kad ju čovjek prigrli i shvati njenu težinu i mir, nekako poželi da u njoj uživa non-stop. A to se dešava svima onima koji se očešu o njemački hedonizam. A znaju za čejf. Šta god da im se svidi odmah bi da se navuku na to. Nijemci imaju svoje tajne načine kako izlaze na kraj sa tim osjećajem. Vjerujem da tu ima i šarma takozvane uzvišenosti, distanciranosti koja se razvija iz perfekcionizma. Nijemac se jedino istinski naljuti kad ono što treba da bude stvoreno, urađeno ili napravljeno nije dotjerano do savršenstva ili barem u blizu.
Skrech
Njega je bilo „malo“ strah života, više se nekako plašio da mu život prođe a da ne pronađe nju. Neko mora da mu je svez'o šuhvu. nema druge. Dugo je tražio sebe u semantici riječi koje je vrijedno slagao u životu. Riječi koje u mnogo navrata ni sam nije razumijevao. Možda zato jer je iza tih riječi stajala nekakva nedefinirana pojava. Dugo mu je trebalo da iziđe iz eufemističkih izvještaja koji nisu ništa drugo do profesionalno gramatički i politički korektno posložene riječi ili pojmovi iza koji ne stoji uglavnom nitko i ništa. Kad je iz pakla eufemizma izašao, osjećao je kao da u njemu osim nje nije bilo više ničeg. Gledati ga sa strane kako iz sebe čupa pojmove i razbacuje ih, kako ih gleda i ne razumije, kako i oni koji sve to pročitaju ne razumiju kako baš ništa ne razumiju bio je prizor vrijedan divljenja. Čitati te riječi ostavljalo je samo jednu poruku u prostoru između bijelog papira, slova, oka i mozga. Bio je to Genijalan promašaj.
Dugo mi je trebalo da shvatim da iza značenja mora da stoji prostor koji stoji na raspolaganju da se dijeli sa onom koja može da shvati. U tome je sva ljepota i sva razlika između one koja nakon čitanja ovog teksta kaže i? I one kojoj je beskraj dovoljan za kraj.
[~] 