Sys.error u industriji kulture

klatno

Isto kao i svaka druga, tako i industrija kulture ima jedan nukleus koji istovremeno predstavlja i pogon za generiranje potrebe za javnom komunikacijom ili za komunikacijom javnosti. Da bi se taj nukleus „uhvatio“, da bi se shvatio, potrebno je analizirati sadržaj javne komunikacije. Analiza komunikacije je analiza moći a odnosi moći nisu ništa drugo do jedan – manje javan – odraz onoga o čemu „savremena“ umjetnost u Bosni i Hercegovini govori. Rat, socijalni paradoksi, apsurdi politike, socijalne nepravde, silovanje razuma, nasilje u svakodnevnici…

Kao u satnom mehanizmu, sve osovine/institucije jednog sistema/sata i svi zubčanici/umjetnici/ce su međusobno povezani/e. Bilo direktno, bilo preko posrednika/ca, bilo preko sile/moći/života. Sila je istovremeno i moć i ona je vezujući „subjekt“ sistema. Onaj tko ima moć, ima i vezivnu silu da pokreće „stvari“/ljude/pitanja/zubčanike…

Ništavilo

Postoji ništa i unutar ništa, postoji jedan spektar nezadovoljnih ljudi sa njihovim pravima na… Ništa je dimenzija za sebe i u toj dimenziji egzistira pritisak sile/moći/života. Sila/moć/život je ili tu ili tamo, kod jednog ili kod drugog zubčanika, ili negdje između. Teče.

U jednom satnom mehanizmu koji je odavno djelomično popljačkan, uništen a djelomično ostao zaglavljen, cjelokupna sila sistema  bez prekida pritišće samo jedan zubčanik. Pritisak postaje neizdrživ i sa vremena na vrijeme, zubčanik pukne. Pritisak u tom trenutku prelazi na drugi zubčanik koji stoji odmah kraj ovog prvog, taj drugi zubčanik potom postaje izložen jednom još većem pritisku sile/moći/života, nego onaj raniji što je puknuo. Na ovaj način se ponaosob slamaju entuzijasti umjetnosti, odnosno industrije kulture.

Sila/moć/život koja/i predstavlja esenciju sistema se tako na interesantan način pretvara u “subjekt” razaranja samog sistema. Zbog čega je to tako, pokušaću objasniti u nastavku.

Jedan prorok koji je ovu zemlju proklinjao u vremenima koja su ostala u pluskvamperfektu iza nas vjerovatno je govorio ovim riječima:

„Kad svi zubčanici popucaju,
međuljudske veze nestanu,
kad se brakovi bez razloga sklapati i rasklapati počnu
i svi generacijski konflikti među generacijama ostanu,
kad svi poslovni ugovori propadnu
i sav rad na robovlasništvo da podsjeća počne,
kad svi budu toliko mrzili ali snage nemali da si međusobno nešto nažao urade,
kad sve obitelji osjećaj rodbinstva izgube,
jedna čudna tišina ostati će u satu da se čuje
a sila će bez ikakva otpora i trenja proticati sistemom.
Svi će biti u stanju da osjete prisustvo sile sa osovine
ali niti jedan čestit zubčanik neće htjeti sa njom išta imati.“

Danas, čini se, kao da u satnom mehanizmu sve teče bolje nego ikad prije. Činjenica da sat ne pokazuje vrijeme i da se pri tome sila/energija/moć samo uzalud rasipa, je činjenica, a činjenice cinizmu za volju, u svako doba, uz pomoć medija, mogu da se izvrću i relativiziraju. Tako zapravo i nastaje sadržaj ništavila.
Trenutno, u viziru, stoje polupolomljene osovine industrije kulture, same, kao vertikale koje pozivaju na moral, kao spomenici ili napuštene zgrade sa novim novcijatim fasadama/licima. Snaga teče. Industrija kulture stvara ništa i unutar ništa postoji jedan spektar nezadovoljnih ljudi sa njihovim pravima na…

Početak kraja početka

Na kraju sve počinje. Inovacija/informacija/svijet/. Novost je imperativ koji tržištu daje smisao/snagu/moć. Tržište privredi daje smisao/snagu/moć, privreda radu daje smisao/snagu/moć. E, ravno 500 000 radno sposobnih a nezaposlenih ljudi u Bosni i Hercegovini već 18 godina samo čeka na smisao/snagu/moć.

Inovacija/informacija/svijet/novo – posebno u umjetnosti – znači nedoživljeno doživjeti, nenaučeno naučiti kako bi se na novo naviknulo i kako bi se ka novim navikama težilo. Inovacija stvara i biva stvorena. Ona nastaje iz okolnosti društvenog života i kasnije sama postaje okolnost života. Jedna nova navika prema kojoj se teži. Navika koja stvara nove navike. Inovacija ne trebuje oblikovanu reklamu, ne treba joj maltretiranje javnosti, ne treba joj ispiranje mozgova. Ona se sama od sebe prodaje, ona olakšava put do nove inovacije/informacije/svijeta. Najvažnije kod jedne umjetničke inovacije je zaštita njene supstance i njene aure.

Osovina/institucija za pr(i)epo)znavanje inovacije u umjetnosti u Bosni i Hercegovini je slomljena. Ponekad imam osjećaj da takva osovina/institucija ovdje nikad nije ni postojala. Ja jednostavno nisam u mogućnosti da iznesem bilo kakav dokaz njene egzistencije. Ali reći ću, bila jednom jedna institucija… Sve što se desilo sa inovacijom/informacijom/svijetom nakon uništenja te osovine/institucije je jedan kontekst povratne sprege. Kontekst bezvlasništva/bezidentitetstva/bezlalalalalatstva.

Jedna umjetnička inovacija/informacija/svijet trebuje barem poštovanje. Zašto? U zemljama gdje je umjetnička kao i svaka druga inovacija cijenjena, ljudi znaju zašto znaju to što znaju i od kud znaju to što znaju. To je jedna velika stvar. Ostatak svijeta čini se živi u samostvorenom ništavilu samo zbog tog razloga, jer ne zna od kud zna to što zna. Tamo gdje smisao/snaga/moć teku i bivaju protraćeni, postoji čak potreba za zaduživanjem. “Privrednim” zaduživanjem, sve do u beskonačnost protraćenosti odnosno beskonačno stvaranje ničega.

Svaki zubčanik u tom satnom mehanizmu se okreće ili stoji bez da zna ka čemu i zašto. Zaduživanje teče bez otpora i trenja – dok god trošiš moje pare na moje proizvode, račun za zaduživanje kod mene ti je otvoren – sve do u beskonačnost političkog besmisla/nemoći/muftaćluka. Snaga/moć/… teče kroz sistem bez mnogo smisla, ove kretnje su ponavljanja izžvakanih sadržaja koji u javnosti ne ostavljaju nikakve tragove, poruke, inovacije/informacije/svijetove. To su sadržaji koji politički, društveno i psihološki bez prestanka opterećuju potsvijest svakog/e pojedinca/ke. Rat, ubistva, glad, pljačke, prevare, nepravde, silovanja, socijalni paradoksi…

Najzdravije što sebi publika u takvoj jednoj situaciji može dozvoliti je da ignorira umjetnost/“novost“/vrijeme. To se zapravo i dešava. Sve skupa onda vodi direktno do praznih teatara, kina, galerija, muzeja kroz šta snaga/moć/… svih osovina/institucija umjetnosti opada sve dok potpuno ne nestane: ne postoji infrastruktura za stvaranje umjetnosti, nema otvorenih ateljea, rezidencijalnih programa, otvorenih studija za eksperimentisanje sa zvukom, ne postoji elektro-akustični koncert za zvuk, nema finansiranja životnih troškova za vrijeme stvaralačkog procesa, nema finansiranja za materijal, nema socijalne kase za umjetnike/ce, nema kritike, nema obrazovnih institucija za “nove” medije. Oblikovatelji/ce mreža, oblikovatelji/ce zvuka, programeri/ke, 3D oblikovatelji/ce, konceptualni/e umjetnici/e nisu priznati kao profesionalci/ke, u osovinama/institucijama države/sata nema sugovornika/ce za ove probleme… dakle ništavilo, što automatski kao u jednom satnom mehanizmu, stvara okolnost unutar koje interes publike odnosno kulture za umjetnost/vrijeme nestaje. Na taj način zapravo umire jedna kultura. Kad u nukleusu javnog života, kreativnost prestane da bude uočljiva. Na ovom mjestu bi bilo lijepo postaviti jedno pitanje: šta takvo jedno društvo uopće stvara?

Omjeri znanja

Kreativnost kao fundament inovacije/informacije/svijeta sadržava kao vezivno tkivo maštu (tekst je prevod sa njemačkog jezika u kojem se za ovaj pojam koristi složenica : Vorstellungsvermoegen = Kapital imaginativnosti). Ja lično vjerujem da je ova vrsta kapitala jedini stvarni i istiniti kapital, mašta.

litl painter

Ipak, mašta treba okolnosti za razvoj i rast. But check this out. Jedan prepun život, kao jedna puna stranica, ne ostavlja mnogo prostora za kreaciju. „U konforu nema ideja“ glasi parola formulirana od strane NIKOGA inače rodom iz NIŠTAVILA.

Ništavilo je za umjetnike/ce raj, oni još samo moraju biti pr(i)epo)znati kako bi bili u mogućnosti biti ono što jesu. Kreacija traga za javnim prostorom unutar kojeg je moguće prizvati u život inovaciju. Osim toga, inovacija permanetno traga sama u sebi za plamenom svjetlosti u tami cjeline ništavila. Ovaj plamen svjetlosti nije nikakvo ludilo (možda je blizu ludila), ovaj plamen ovisi samo o mašti, o kapitalu imaginativnosti, da ponovim, kapitalu, kapitalu, kapitalu.

To je jedno „mjesto“ na kojem se nalazi umjetnost/vrijeme u svoj svojoj relativnosti. „Umjetnost“ je stvarajuća gubitnica u borbi protivu vremena. Osim prostora/sna, umjetnost nema ničega, više od toga joj možda i ne treba. To je ono što umjetnost stvara. Prostore/snove koji sakupljaju originalnost, inspiraciju, intuiciju, životna iskustva, životna očekivanja, maštu, hrabrost i energiju kako bi u život prizvali trenutak. Taj trenutak je inovacija/informacija/svijet. Razlika. Kontrast bez kojeg ne bi bilo moguće shvatiti smisao ni cjeline ni njene supstance. Koraci koje „umjetnost“ čini nemaju pravila. Ne mogu biti procijenjeni ili predviđeni kroz neki NGO projekat. To su nepredvidljivi koraci koje samo „umjetnost“ osjeća i sa vremena na vrijeme podijeli sa javnošću, a javnost, javnost je stanje svijesti a ne mjesto.

Ipak, koraci koji na tom putu bivaju napravljeni su mala iskustva koja također predstavljaju inovaciju/informaciju/svijet. Mala umjetnička djela koja inspiriraju nova umjetnička djela. U tom pogledu istorija umjetnosti odnosno ono što je u historiji umjetnosti ostalo zaglavljeno kao norma ili kanon nema ništa sa parametrima stvaralaštva savremene umjetnosti. Posebno ukoliko je riječ o tehnologiji i „novim“ medijima.

Svaka analiza koja bi upućivala ili bila zasnovana na „diskursima umjetnosti“, stvara za samu savremenu umjetnost jedan spektar normi/kanona i „(pre)poznavaoca/teljica i vrednovatelja/ca umjetnosti koji o umjetnosti ne znaju ništa više do ono što su raspoloživi, u prošlosti dogovoreni i za prošlost bitni omjeri znanja ostavili iza sebe. Jedino savremenost u umjetnosti može da propituje omjere stvaralaštva same sebe. Sve drugo je prošlost, ne sadašnjost. Zbog toga savremena umjetnost mora živjeti inovaciju/informaciju/svijet i obratno, inovacija/informacija/svijet moraju živjeti savremenu umjetnost. Ona, savremena umjetnost mora biti slobodna, neovisna i do vražijeg vraga sve do njenog tvorca/kinje i vlasnika/ce prepoznata i priznata.

Umjetnost je vezivno tkivo između ničega i svega. Njena zaštita mora biti podrazumijevajuća. Na ovom mjestu bi bilo dobro postaviti jedno pitanje: kako i od strane koga nešto treba biti prepoznato, priznato i cijenjeno kad se tomu nečemu ne zna tvorac/kinja?

Satni mehanizam života

Zamislimo li jedan satni mehanizam unutar kojeg stalno „nastaju“ novi zubčanici. Novi zubčanici su sve manji, njihova je funkcija sve specifičnija, sve „manje“ važna za cjelokupnost sistema ili za sam satni mehanizam. Oni su sve samostalniji. Ipak, oni inovacijama/informacijama/svijetovima rafiniraju sistem.

ociscen sat vanzemaljci

Bez ovih malih i novih, mladih zubčanika, satni mehanizam bi ostao primitivan i često netačan. Bez pr(i)epo)znavanja, vremenom, mali i novi, specifični i za cjelinu „nevažni“ zubčanici postaju frustrirani i počinju da stvaraju frustrirajuću umjetnost, počinju  da se bave frustrirajućim sadržajima, posvećuju se opterečavajućim temama kao što su rat, nepravda, silovanja, socijalni paradoksi…

Problem satnog mehanizma počinje dakle njegovom netačnošću a onda preko površnosti – „nevažni“ mladi novi zubčanici bivaju ignorirani – završava pravo u besmislu/nemoći/muftaćluku. Tako satni mehanizam završava na početku, u tami ništavila, a priča o inovaciji/informaciji/svijetu koja/i stvara, počinje iz početka.

Agonija iskorištavanja

Svaki sat trebuje silu/smisao/moć. Samo je pitanje doziranja, ne previše, ne premalo, dostatno, jedino dostatnost stvara preciznost i jedino preciznost ima smisao/snagu/moć. Pitanje omjera je pitanje svih odluka. Onaj ko ima moć/silu/smisao, ima i vezujuću i pokretačku funkciju da pokreće: stvari, ljude, pitanja. Kao što sam na početku pomenuo, u jednom satu nepravde u kojem ja kao oblikovatelj medija pokušavam da živim, sila/moć/život pritišće samo na jedan zubčanik/umjetnika/cu po na osob, sve dok ga ili ju ne slomi.

Obernepravda ili fundament nepravde ili barem njen smisao/moć/snaga je iskorištavanje. Jedini način da sistem iskorištavanja eksploatira kreativnost je ukoliko inovacija nije zaštićena. Jedan sistem u kojem nitko ne zna zašto on ili ona zna i odakle zna to što zna, jedan sistem za stvaranje beskonačnosti besmisla/nemoći/muftaćluka, jedan sistem u jednoj zemlji u kojoj je pitanje identiteta dovelo do reinkarnacije nacionalizma i to bez konkretnog i u tvoraštvo istog uvjerenog vlasnika/identiteta, je daleko veći problem od bilo kojeg raspada bilo koje političke koalicije. Ponovo paradoks. U okularu je vidljiv jedan sistem za stvaranje ništavila kojeg nitko izuzev (ne)priznatog „sojđije sa puno kapitala imaginativnosti“ nije u stanju ni da vidi. Možda je do okulara. Ništavilo je to, iza kojeg nitko ne želi da stoji.

Taj nitko je zapravo kolektivno „mi“ koje samo sebe ne poštuje, jer iza identiteta sistema moraju da stoje sve razlike, dakle svi zubčanici/osovine/opruge/klatna/federi/… kako bi sistem mogao stati iza svih zubčanika/osovina/opruga/klatna/federa/… Tako funkcionira kontekst povratne sprege. Samo zbog toga što moj identitet ovisi o pr(i)epo)znavanju od strane drugih i drugačijih i obratno. Bez kontrasta – osim za (ne)priznatog „sahađiju sa mnogo mašte“ – u vidokrugu nema ničega. Zbog čega onda drugi ili razlika koja u vidokrugu stvara, biva mržena, ubijana, uništavana, ignorirana i sa nulom multiplicirana? Onaj tko nije u stanju da pr(i)epo)zna identitet razlike, ne može očekivati pr(i)epo)znavanje njegovog identiteta. Od kud bi u protivnom pr(i)epo)znavanje trebalo doći ako ne od razlike? Logičnije od ovoga ne ide.

Akceptiranjem iskorištavanja kreativnih potencijala inovacije/informacije/svijeta, satni mehanizam/sistem počinje da potsjeća na lanac preživljavanja u prirodi. Pri čemu najkreativniji zubčanici bivaju ostavljeni u životu, ali na najnižem nivou sistema, sa jednom svrhom, da bi njihova kreativnost mogla biti kreativno eksploatirana. „Jedino tako“ umjetnost/vrijeme u ništavilu na najbolji način formulira ono što narodu leži na srcu. Na taj način i nikako drugačije govori “duh naroda” „slobodno“. Svi drugi zubčanici predstavljaju sistem eksploatiranih eksploatera. Što se zubčanici u hijerarhiji sistema eksploatacije nalaze više, više bivaju plačeni, više im se „divi“, više ih se pita, pr(i)epo)znaje…

„Zubčanici dna“ tog satnog mehanizma nepravde se nalaze pod permanentnim pritiskom života. Poruke njihovih radova pogađaju u sred srca društva ali njihov otpor/egzistencija/identitet bivaju ignorirani. Sadržajno gledano, njihovi životi su čista muka i umjetnički formuliran poziv u pomoć. To su stvarni robovi nepravde i jedini put za sve njih da se iz toga izkobeljaju je:

a) da inovaciju/smisao/snagu/moć od nekog drugog – obično mlađe/g – eksploatišu,
b) da sve što stvore stave javnosti na raspolaganje taman crkli od gladi,
c) da prestanu da stvaraju,
d) da svim eksploatisanim eksploaterima, kao (ne)priznati prorok, pokažu put u pakao.

Autor ovih redova je zaokružio opciju „b“. Umjetnička djela generiraju takt javne komunikacije ili komunikacije javnosti. Na ovaj način vaspostavlja se jedan privid pri čemu „zubčanici dna“ viruju da mogu da utiču na javnost, a preko javnosti, na stvarnost društva i politike. Što je veći pritisak života unutar satnog mehanizma nepravde prema mladim umjetnicima/ama to glasnije i preciznije pogađaju poruke njihovih djela stvarajući materijale za političare i dobro plaćene reklamne agencije ili pr menadžere koji maštu kao potencijal jednostavno sakupljaju i kao pr(i)epo)znate figure javnosti procjenjuju i prodaju.

To od stvarnih umjetnika/ca čini svijetleća dešavanja u tmini ništavila. A scena podjarmljene savremene umjetnosti Bosne i Hercegovine potsjeća na galaksiju u kojoj je sve u nekakvoj vezi jedno sa drugim i unutar koje se sve vrti oko koncepta samoga sebe. Perfektno zatvoreno. Pitanje je šta stvara koncept „ničega“ koji u Bosni i Hercegovini već 25 godina pripada „nikome“?

Kao da se radi o nekakvom mjestu transcendentalnosti, mjestu bez informacije/vremena/sna/prostora, mjestu gdje rad/kapital/vlasništvo nemaju nikakve snage/smisla/vrijednosti.

Prije ili kasnije svi zubčanici/osovine/opruge/klatna/federi će zakucati na frekvencije (ne)priznatog „urara sa mnogo mašte“.

Da li će im eksploatisati misli i bol?

Da li će popravke uraditi besplatno?

Da li je predao nadu ili će kao (ne)priznati prorok – jednostavno kao i mnogi prije njega svima pokazati put za pakao?

Sarajevo, 05.05.2014

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s