Ima ta neka izreka, kad želiš da otkloniš eventualnu tremu dok si na sceni, samo zamisliš da su u publici svi potpuno goli i kao poslije toga stvari poprime drugi oblik a trema kao da bude rukom odnešena. Ne znam zašto, ali u zadnje vrijeme sve mi se više čini kako sve ljude koje vidim, počinjem da doživljavam kao ljude koje je neko prevario. Jednostavno kao da su prevareni. Oni koji to znaju sramota ih je to priznati i čute a oni koji to ne znaju, vjerovatno su sretniji, kao ljudi, bave se stvarima kojim se već bave. A prevara je tako egzistencijalna i ultimativna. Once for the life time fraud.
Transformacija nivoa svijesti iz kozmopolitske i na socijalnoj pravdi utemeljene u sitnošićarsku, uskogrudnu i krajnje egocentričnu rezultirala je i redukcijom vrednota zajedništva, vrednota uz pomoć kojih društvo oblikuje svijetonazore a tako i potrebe pojedinca. Nije pojedinac raspadom sistema hajrov'o više prava i vrijednosti, već je kriterij potreba reduciran. Svaki pojedinac ima svoje potrebe i sam je nadležan da oblikuje svoje svijetonazore, on ili ona tako imaju mogućnost da odluče žele li da oblikuju društvo u kojem žive ili ne. Tako oni odluče da ne žele da oblikuju društvo u kojem žive, nego žele da se primjerice posvete istraživanju vlastitih tjelesnih otvora. Na kraju krajeva svako ima demokratsko pravo da bude u krivu. 🙂 Šta onda?
Sistem vrednovanja pojedinca ili pojedinke i njegovih ili njenih zasluga za nakaradu koja je pomenutom transformacijom nastala a u kolokvijalnom smislu se smatra „društvom“ nema ko da vaspostavi. Svaki roditelj dobrano oblikuje svjetonazore nosioca budućnosti i u tom kontekstu ima potpuno pravo da traži posebno priznanje današnje nakarade koja se skriva pod pojmom „društvo“. Zvuči paradoksalno. Ko je na vrednotama nevaspostavljena nakarada da vrednuje? Pojedini roditelji se do te mjere posvete svom umjetničkom radu da na poslijetku stvore sjajne osobenosti, prepune kvaliteta bez kojih prethodno pomenuta nakarada ne bi imala nikakvih izgleda. Jedna strukovna organizacija koja bi vrednovala i isticala roditeljie i to prema jasnim i strogim kriterijima ima više smisla nego sve današnje individue koje tek pred kraj balade vlastitog života počnu da lamentiraju nad sudbinom nakarade koju su stvorili odbijajući pravo da je oblikuju.
Postoje roditelji koji su odgojili čestite ljude i vrijedne radnike i radnice, intelektualce, umjetnice i tako dalje, obično su oni i one suština svakog društva. Zašto nema strukovne organizacije roditelja? Zašto ne postoje kvalitativni parametri odgoja? Zašto je tako malo konteksta u javnom prostoru u kojem se spominje roditelj? Šta je sa kolektivnom sviješću o roditeljstvu? Imaju li roditelji nekakve posebne potrebe? Šta im tačno fali kako bi iza sebe ostavili umjetnička djela vrijedna divljenja? Šta je sa penzijama za tu umjetničku disciplinu? Roditeljstvo. Odgoj.
Kad malo bolje pogledam, osim što individue lamentiraju nad činjenicom da nakarada koju sačinjavaju a koja se bajdvej sakriva pod pojmom „društvo“ od njih pokušava da u perspektivi napravi jednočelijske organizme koji se valjda razmnožavaju uz pomoć stepena posebnosti svojih prava i sloboda 🙂 , raspolaže sa čitavim sustavom metoda za indirektno i politički najhinjskije što sam ja do sad vidio, spriječavanje ne samo oplodnje, već i interakcije među polovima. Treba sjesti pa razmisliti na koji način se današnja nakarada zvana “društvo” odnosi prema odnosima među prirodom datim različitostima. Da li je ljubav “stvar” marketinga?
Crni se i zatamnjuje i briše most između polova. To je suština strateške i političke kontracepcije – pored one strategije slanja oploditelja u rat, pa se oni ne vrate a ako se i vrate nije im ni do sebe ili silovanja žena da im se pomisao na muškarca zgadi ili udara na plodnost alkoholom, cigarama, drogom – to je suština grada bez ljubavi i svih njegovih – u strukovna udruženja – začaurenih individua što stoje u redu da dobiju priznanje da su istaknuti stvaraoci vrijedni penzijskog i socijalnog osiguranja. To je korijen bele kuge o kojoj se čuti, to je tišina koja nastane kad se svijetlo ugasi i kad se krene spavati, tu se čuje sav muk i praznina akustike dvorišta bez djece i na kraju krajeva tu se vidi ta grozomorna ekonomska isplativost zatiranja sjemena. Jedino tako sve što je tom sjemenu bitno pa i ono za šta se ginulo prestaje da ima smisao.
Ali kako objasniti ovo višedecenijsko razvaljivanje društva i njegovih uticaja kako bi se isto svelo na individue, usamljene u sitnošićarskim interesima i u međusobnoj egocentriziranoj zavadi koje onda nakon svega toga takve kakvi su treba učiniti zaslužnim za nakaradu koja se skriva pod pojmom „društvo“? Da nije možda to proces demokratizacije? Pri tome te iste individue nisu zainteresovane za drugo i drugačije, same su sebi dovoljne i bitnije im je od same reprodukcije to da u kontekstu na nakaradu zvanu “društvo”, budu u pravu, cool, strategizirani i distancirani. Te čangrizave individue koje i počinju i završavaju u sebi i oko sebe i za sebe i koje dejstvuju samo i isključivo u svom interesu, čije teze i sva zalaganja počinju od njih samih a nikada od cjeline – šta god ona bila – pojam „društvo“ koriste isključivo kako bi nametnule sebe kao specimen svega što se u tom istom „društvu“ dešava. To nije individualizam, to je egocentrizam. To nema veze sa demokratijom, to je najgori oblik autokratije, pitanje je samo imena i prezimena do danas sakrivene individue po čijoj mjeri se tvori današnja nakarada.
Razuman i racionalan roditelj koji danas ne samo da nema posla i para, već ima problema koje rješava nadljudskim naporima, danas čeka da nekom kretenu ponovo padne na pamet da ispred zastava postavi sebe i svoj jad kao specimen propasti nakarade koja se skriva pod pojmom „društvo“, da sa sobom na stradu pakla i stradanja povede nepregledne rijeke ljudskih sudbina i da od društva stvori… evo baš ovo. Kreten bi još i da u istoriju, historiju i povjest ode kao heroj. Malo spin, malo odvojene perspektive, malo vrijeme, malo relativizacija, malo zatrto sjeme svijedocima i tako eto.
[~] 