Prvi put od kako se astronomi bave snimanjem enormnih radio talasnih udara uspjeli su – u stvarnom vremenu – snimiti jednu oluju, čime nas astronomija dodatno približava razumjevanju iskona ovog radiotalasnog fenomena.
Ove prolazne erupcije, nazvane oluje brzih radiotalasnih udara ili FRBs (Fast Radio Bursts) zapravo su jedan zaista bizaran kosmički fenomen. Unutar jedne milisekunde, oluje brzih radiotalasnih udara emituju toliko radijacije koliko emituje sunce u milion godina.
Ipak, za razliku od drugih super-luminarnih dešavanja koja se dešavaju unutar raspona različitih valnih dužina – udari gama zraka ili supernove, na primjer – oluje brzih radiotalasnih udara emituju svu tu energiju u tankom pojasu radio-frekvencijskog spektra svijetlosti. Mistike radi, treba dodati i činjenicu da su oluje brzih radiotalasnih udara zapravo rijetkost za vidjeti. Od kako su prvi put viđene 2007 i to uz pomoć Australia Parkes Teleskopa, identifikovano je deset oluja s tim da je posljednja zapravo prva koja je zabilježena u stvarnom vremenu (što se kaže real time).
“U stvarnom vremenu” ovdje znači – čim oluja radijacije stigne na planetu zemlju. Daniele Malesani, ko-autor novog Dokumenta o otkriću, tvrdi: “Eksplozija se zapravo desila davno, jer je radijaciji trebalo određeno vrijeme da dođe do nas. Ovo kašnjenje je uobičajeno za sve vrste svijetlosti koje emituje oluja, tako da ako na drugoj valnoj dužini ima radijacije, mi smo sad u mogućnosti da je uhvatimo.”
Drugim riječima, šta god da proizvodi ove brze radiotalasne udare je vjerovatno proizvelo i druge vrste svijetlosti. To je razlog zbog kojeg Malesanijev tim, koji vodi Emily Petrof sa Swinburne Univerziteta za Tehnologiju smatra da je esencijalno uhvatiti oluju na djelu. Na ovaj način, drugi teleskopi bi mogli trenutačno snimiti lokaciju oluje i uhvatiti više energije talasne dužine prije nego se oluje ne rasprše.
“Prije naše studije, podaci su bili mjereni instrumentima, u to vrijeme niko nije primjetio da su se oluje dešavale sve dok nije bilo kasno da ih se analizira tako da nismo mogli tražiti odgovarajuće djelove na drugim talasnim dužinama,” objašnjava Malesani. Sada je situacija drugačija, softverski program kontinuirano prati i analizira podatke u vremenu kad su zabilježeni i pri tome bilježi bilo koji novi radiotalasni udar. U ovom slučaju udar je identificiran samo deset sekundi nakon što je stigao na planetu zemlju.
Prva brza obrada podataka je proizvela nekoliko interesantnih rezultata. Najznačajniji je da podržavajući teleskopi nisu pronašli odgovarajući spektar talasne dužine. Malesani kaže kako se u ovom slučaju vjerovatno radi o maleru: „Ovo je bio naš prvi pokušaj da lociramo udar na drugoj valnoj dužini, tako da bi u svakom slučaju trebali pokušati ponovno.
Ono što je tim također pronašao je da je svijetlost udara bila kružno polarizovana oko 20 procenata, što znači da se svijetlost rotira u dva pravca. Ovo zagonetno otkriće sugerira da udari proizilaze iz izvora sa nevjerovatno jakim magnetnim poljima. Na primjer, oni bi mogli biti proizvedeni podvračanjem neutronskih zvijezda, koje inače imaju najjača magnetna polja poznata u svemiru ili zvjezdotresima prilikom rekonfiguracije površine istih. Također intenzivna magnetna polja koja okružuju crne rupe mogu stvarati ovakve kratke radiotalasne udare.
Zagonetka oko ovih radiotalasnih erupcija je daleko od rješenja. Malesani i njegove kolege su svojom studijom koja je objavljena u The Monthly Proceedings of the Royal Astronomical Society zasigurno suzili opcije. U dodatku novim otkrićima tim je potvrdio da su ova dešavanja enormna, katalizmična i preko 5,5 milijardi svjetlosnih godina udaljena. Ipak kako bi se dobila potpuna slika, astronomi će morati nastaviti tragati za drugim radiotalasnim udarima kako bi proširili set podataka o ovim čudnim kozmičkim pojavama.
“Trenutno je samo nekoliko brzih radiotalasnih oluja otkriveno,” kaže Malesani, “Ipak, vremenom imaćemo ih još a njihova distribucija po nebu biti će alat za razumjevanje njihovog porijekla.”
[~] 