Možda je najbolje da se te samozvane i na jadu i čemeru drugih i drugačijih utemeljene “tvorevine” priznate samo od strane vlastitih političkih kolonizatora, u vlastitim čemerima i samoći i uguše. Bez mogućnosti da kažu kako im je za jad i čemer neko drugi kriv. Tako nestaju male porodice kad ih razbiješ na sastavne djelove i učiniš da vjeruju više tebi nego sebi.
Neka vrsta živog blata, vlastitog i nacionalno ograđenog, blata koje proždire kako samo sebe, tako i sve što mu se približi i hoće biti njime, te na poslijetku zapravo i postane ono. Lagano, dok situacija,
u kratkim intervalima,
tjeskobe valima,
postaje jasna,
nagovještaj daje
da autohtona je,
neizbježna i samogenerirana,
da individualna je
i u potpunosti vlasniku iste pripada,
rješenja postaju jasna, nadolaze kao sjećanja, snovi, nekakva pamćenja, nekakva kajanja, misao provejava, šta se sve moglo izbjeći, koliko se samo ljudi moglo spasiti: gorčina, mučnina, povračanje, slabost, malaksalost, tjeskoba, gorčina, mučnina, povračanje, slabost, malaksalost, tjeskoba, samoća i nekakav osjećaj da se tamo negdje u kozmetički uređenoj realnosti televizora dešava logika i život i pozitiiiiiva. Osjećaj je sličan onom koji su osjećali Židovi/kinje, partizani/ke, pederi/ke, lezbejke/i i izdajnici koje su npr. u Beogradu u vrijeme drugog svijetskog sranja vodili na vješanje na jedan prigradski proplanak sa kojeg su mogli gledati kako dok njih vode na pogubljenje, ostatak svijeta mirno šeta i liže svoj sladoled.
Naravno da je nacionalizam mjesto za bijeg tinejdžera u svoju sobu, u „sigurnost“, tamo gdje je sve onako kako tinejdžer misli da treba biti, u intimi, sakriven i pokriven svim svojim sramotama, i zna se, nema tu šta ko da kuca na vrata, da otvara, da ulazi.
E sad, vremenom soba postaje mala, valjda zato što priroda čini da tinejdžer raste, s vremena na vrijeme čuje se glas ovog ili onog iz druge sobe, „pa dobro misli li tinejdžer izići iz svog nacionalizma“ pa pogledaj svu ostalu djecu, postali su banalni sa svojom pobunom protivu ustaljenog i uštogljenog.
Skromni su pomaci tinejdžera naših balkanskih svagdašnjih, sobe su postale premale, nadrasli su i svoje roditelje. Među njima i njihovim sigurnim mjestima nema nikakvog odnosa, baš autistično, zbijaju ih njihovi zidovi, zidovi njihovih vlastitih soba, nemaju kud, vrte se i namještaju, pravdaju se sami sebi da su u pravu, argumentacija je infantilna, zvuči kao argumentacija umjetnika da su galerije krive što oni ne stvaraju ništa novo.
Tjeskoba koju je stvorila priroda stvari, kao i u nekom živom blatu, pritišće vremenom, a u glavama tinejdžera, pogled na – od nacionalnog ponosa oslobođene – ljude koji se šetaju po npr. Kalemegdanu bre i bezbrižno ližu svoj sladoled ili usne svoje drage ili dragog, kako ko jel’.
E sad nema nazad, nema ni načina da se stvar relativizira i okrena u pravcu suživota ili pomirenja sa braćom, sestrama, rođacima, roditeljima i svim drugim i drugačijim, nemaju smisla ni pozivi na turističke posjete u sobu. Nema vala smisla ni kurčenje sa znamenitostima i dostignućima prošlosti i evidentnih tragova kozmopolitskih težnji.
Sve skupa zvuči otrcano, mislim, šta? Da sad uzvikujemo svi: Nacionalisti svih zemalja ujedinite se! Odgovor iz mase raspamećenih naroda i narodnosti bi mogao glasiti: ok, a za koji kurac?
Odgovor na ovo pitanje može se možda – ako vam se ne gadi – pronaći u tekstu ZAVNOBiH-a, kad se tekst čita sa razumjevanjem današnje vremenske distance – jer problem ZAVNOBIH-a je godina proizvodnje a ne datum – ono što nedvosmisleno piše između redova, zvuči kao rodoslov svih psovki upućen “tinejdžeru” koji danas traži odgovor na gore pomenuto pitanje.
Najgore je što je Bosna i Hercegovina neka vrsta dnevne sobe ili trpezarije koja nikako da pripadne nekom, nekako dnevna soba nije nasušna potreba, tu je da bi se obitelj susretala i družila, a socijalizacija ‘nako, kod – do autizma individualiziranih nacionalista – nema smisla i protivna je načelu bitisanja sobom. Dnevna soba nije nasušna, kao kuhinja, ili još nasušnija, kao toalet.
Tinejdžeri su bjesomučnim, krvoločnim, krkansko-monstumskim i krajnje divljačkim kršenjem dnevnog boravka svim raspoloživim sredstvima odbranili svoje sobe, čak su dobili i mogućnosti da bacaju smeće u dnevni boravak i trpezariju, tako je dnevni boravak postao smetljarnik, blizu ali ipak izvan nadležnosti, s vremena na vrijeme se desi da se odloži kakav biološki, radio aktivni otpad, s vremena na vrijeme poturi se i kakav diplomatsko-politički marifetluk, zametne se nekakva napetost, čisto radi međusobnog potkusurivanja, diplomatskog zgražanja i osude javnog mnjenja, ali evidentno je da je prisutna potreba za širenjem „sigurnih“ soba tinejdžera u pravcu skršenog dnevnog boravka. Radi se o prirodi stvari i najnormalnijem prirodnom rastu.
Oko kuhinje i toaleta se možda može i doći dogovorom i pregovorima, uz buket cvijeća na liniji razgraničenja i pojačane mjere sigurnosti, uz jasne političke ustupke i dokazivanje – nacional radikaliziranom svijetu a nikad sebi – civiliziranosti, nacionaleuropejstva i nacionalkozmopolitizma tinejdžera koji rastu, mašallah.
Trebaju samo još skontati kako izaći iz svoje sobe, a vrata su tako mala, čuje se kako svaki pokret tijela proizvodi škripu armature betonskih zidova, baš kao kad u živom blatu pokušaš da napraviš neki pokret da se izvučeš a ono te samo još dublje uvuće u sebe, u svoj identitet, u svoj nacionalizam, u svoju sigurnost, i onda ide već uhodan slijed: slabost, malaksalost, tjeskoba, gorčina, mučnina, povračanje, slabost, malaksalost, tjeskoba, samoća i nekakav osjećaj da se tamo negdje u kozmetički uređenoj realnosti televizora dešava logika i život i pozitiiiiiva.
Sreća pa živo blato nisu u potpunosti vlastita govna, a i da jesu, rijetki su tinejdžeri koji hoće priznati da im njihova vlastita govna smrde, ima ih, ali kažem, među nacionalistima je teško naći samokritične realiste, svi oni vjeruju da seru džulbe šećer. Na koncu svih konaca, smrad i gušenje “zgrade” u vlastitoj kanalizaciji neće prestati sve dok dnevni boravak ne bude uređen ko’ picino oko. A jasno je valjda čiji je to zadatak 🙂
[~] 