Društvo sociopata

DSC_0085 (2)
photo by author

Ako želiš da uništiš poštenog čovjeka, pokreni “svijet” da o njemu govori, i to samo istinu. Istina devastira. Neka “svijet” i njegovi dušebrižnici uđu u svaku poru privatnosti i intime i neka istu trgaju što oštrije mogu, neka se naslađuju i neka ono što je banalno i svakodnevno estetiziraju niskim i podmuklim konotiranjima, metaforama i naravno upadicama koje svode čovjeka na objekt javne observacije. Detaljno, precizno, redovno i kao što stih Edina Osmića kaže, neka „…svi ti ljudi tebe gledaju, svaki potez budno čekaju …“.

Vremenom, krunjenje intime, čovjeka utjeruje u njega samog, tako, dok pošten čovjek gleda da intimu čuva za sebe i za bližnje, “svijet” ulazi u intimu i ruje po njoj poput vepra ostavljajući na sistemu vrednota u koje čovjek vjeruje i sa kojim se identificira, žive rane.

Vrijeme, podsmijeh i uvrede koje se čuju kao distorzirani odjeci čine da duhovnost, koja je urođena svakom po na osob, počinje da mijenja agregatno stanje i postaje kamen. Tako se rađa novi sociopata. Niski udarci koji dolaze iz ne tako isturenih komandnih mjesta, bole. Sve to traje, dok bol ne ostane kao stanje svijesti kojem vrijeme i nešto meni još neobjašnjivo, ne donese tačku totalnog mira (lično sam osjetio taj momenat, nije trajao više od dvije tri sekunde, a znam i neke druge ljude sa sličnim iskustvima).

Poštenog čovjeka izloženog nakaradi isprva će početi ostavljati njegovi neprijatelji, potom kvazi prijatelji, dok na poslijetku ne počnu odlaziti i prijatelji koji suosjećaju ali ne podnose nemoć da pomognu. “Svijet” je sila. Na kraju, kad zlo itself protutnja kroz čovjekovu suštinu, on ostane sam. Tad javne observacije prelaze u javno sažaljevanje i dušebrižništvo pri čemu je sažalitelj/ica i dalje prisutan/prisutna u formi distorzirane jeke, i ima toliko razumjevanja da publika prosto počinje da se identificira sa njim/njom. Tako jedan bijesan pas zasjeni svu dobrotu koje je jedna životinjska vrsta dostojna. Neko će nekad i mene da doživljava kao bijesnog psa. Jednog dana.

Čovjek usamljen i izolovan – u državi od milja nazvanoj korumpiranom i u nepotizmu odkiseljenoj, jednom riječju na vezama i štelama zasnovanoj – ima idealno okruženje da bude tvorac, autor, samostalni generator kako fikcije – koja se danas jako dobro prodaje ako imaš vezu – tako i ralnosti – koja se danas prodaje podjednako dobro kao i fikcija ako imaš vezu i ako je ono što stvaraš korisno za nomenklaturu – dok svo to vrijeme, njegov katil u svom tom stvaranju, znalački čita i uzima ono što mu odgovara, prodaje to kao svoje i  dok živi u okruženju rahatluka, imanja i blagostanja, naprosto fascinira svojom inventivnošću, susretljivošću, osjećajnošću i smislom za solidarnost sa fukarom. Naravno sve pod izlikom individualističke spike, da je sve što stvori plod njegove egocentrizirane i do autizma genijalizirane jedinstvene ličnosti iznikle naravno iz njega samog.

Ne, nema tu, svemira, nema drugih ljudi, uglova, mišljenja, nema misterija, nema ni okolnosti, nema ničeg vanjskog. Kod individualista je sve u njima, sve je njihovo i jedino kad sve bude naplačeno, svijet će biti ekonomski opravdan.

Čovjek, sam samcat, kao laptop bez mrežne karte, bez satelitskog prijemnika/predajnika. Romantičar, čovjek kojem je osnovno pravo na socijalnu vezu voljom sile uskraćeno samo zbog toga što sterilni svijet administracije unije sociopata, kojoj više ni ime ne treba, još uvijek nije ustavno regulirao prijatelja, kao kategoriju društvene konstrukcije.

Pravno gledano prijateljstvo i drugarstvo ne čine društvo. Društvo čine usamljeni revnosnici i usamljene revnosnice, politikom okrenuti jedni protiv drugih a prirodom upućeni jedni na druge. U međusobnoj zavadi i mržnji, tiho čeznu za fikcijom eksploatisanom u formi dobro producirane serije ili ljubavnog filma sa sretnim završetkom.

Sve izvan – do autizma – individualizirane usamljenosti, je korupcija, a sve familijarno je nepotizam. U tom pravnom okviru živi čovjek čiji jad je jezgro javnog vica i zajebancije, sve dok mu ne pomogne onaj ko je i kumovao njegovoj mizeriji. E, sad treba prići psihički nestabilnom vuku i ponuditi mu spasa ruku 🙂 . Naravno ima i izuzetaka, čovjek od kako postoji preživljava zato što se prilagođava, na drugoj, meni dražoj strani, čovjek vlada, jer odbija da se prilagođava. Jedno je sigurno, nedala priroda, da psihički nestabilan vuk, u životu, nekom za nešto zatreba.

Na vrhu svih socijalnih ljestvica su usamljeni sociopati i izopćenici koje možda jedino njihova plaćena okolina uzima zdravo za gotovo, sve ostalo je vic, javna zajebancija, marketing i ucjene. Nikom šefovi društava nisu u stanju demokratski da narede ništa. Naravno, tu su poluge sistema koje su u stanju da zanemare sve i jednu nepravdu koju tvore svojim neznanjem. Tu su i demokratski instrumenti koji služe da čovjeka sa početka priče kad treba izoluju i unište istinom, pravom svijeta da zna, ciničnim komentarima, ironičnim konstrukcijama, drugarskim podjebavanjem, indirektnim ponižavanjem, drkanjem uma i sociopatskim kroćenjem bitisanja čovjekom, sve dok šutka ne postane normalna.

Šta li je samo niklo u grotlu kotline, kad vidim kakvi vukovi napuštaju svoja prirodna staništa? Šta je proizvelo ovakvu tišinu nakon onoliko godina distorziranih odjeka u kojim je prdež poštenog čovjeka bio nacionalni problem. Čega se cinici iz svojih – ne tako isturenih komandnih mjesta – ovoliko plaše? Na kraju, ‘ko ubi pojam i zašto?

Na pijedastalu je varijabilan ego, sociopata, čovjek sa nevjerovatno puno vremena i samo jednim opterečenjem: kako ne dozvoliti poštenom čovjeku da odživi život vrijedan življenja, okružen familijom, društvom i prijateljima iz kojih proizilazi on sam. Ne. Sociopati i kamarili plačenih skorojevića ne odgovara društvo, svemir, zakoni prirode i okruženje… Sociopata ne živi od velikih konstrukcija, industrije, fabrika i rada, ne, sociopata živi od izolovanih poštenih ljudi čijim životnim tlapnjama maliciozno i iz daljine kumuje.

Naravno da sociopati pare ne znače ništa, pare su tu da bi bile problem drugim ljudima, posrednicima, višoj srednjoj klasi zaglavljenoj u dugovima, nadničarima i fukari, onim koji misle da ima smisla pošteno raditi, od rada živjeti i u udruženju sociopata zvanom država čekati da ultimativni ucjenitelj počne da ih sažaljeva kako bi prikazao sebe kao dobročinitelja, filantropa, dušu od čovjeka, merhametliju našeg dragog. A kontam nešto, šta bi bilo da nije njega?

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s