Kao kad otvoriš vrata životnih mogućnosti – koja se katkad odškrinu – čisto da bi oportunisti vremena mogli da se hvale kako su ih sami teškom mukom odškrinuli, i, onda, kad ih otvoriš i pogledaš u taj drugi prostor, zapljusne te nemjerljiva količina relativizacije svega mjerljivog, rečenog, nerečenog i promišljenog. Jedna nevjerovatna gomila pitanja, nad svakom činjenicom i neupitnošću se poput šlajma po krajnicima, polijepi po duši i traje sve dok um sam ne shvati da se zajeb'o što je uopće gled'o u te nove prostore, inače rezervirane za oportuniste o kojima uglavnom nema šta da se zna.
Nakon što um ustukne, nakon što mu se vlastita ambicija zgadi, na scenu stupa instant rješenje problema, izmirenje svih relativizacija, mir i ljubav, opuštanje i finalni rezultat. Diktat koji izlazi kao da je uvijek bio tu. Na dohvat ruke. Ultimativan, pravi pravcati diktat, proizašao iz demokratskog gušenja svakog mišljenja i to demokratskim metodom, pitanjima i podpitanjima o pitanjima koja, nakon četvrtog nivoa, naprosto počnu sama od sebe da se postavljaju, da bi sa druge strane ostalo još samo odobravanje i lagano povlačenje u prethodno stanje i nekakav osjećaj nedorečenosti, potrebe da se prihvati vlastitost kao nepodopština i na kraju krajeva glupost. Eto tu se završava debata sa diktatorom koji jedino sebe nikad neće relativizirati. Ima tu nečeg sociopatskog ali ima i nečeg što je za žaljenje, neka vrsta igre zatvorenosti u otvorenosti.
Defragmentacija realnog i valovi relativizacije koji imaju snagu tek na kraju, raznose poput uragana. Dok su u usponu valovi se prazne i prosto nije moguće sakupiti dijelove bilo kakve ideje ili bilo kakvog koncepta. Svaki dio, svaka misao, svaki komad jednostavno nailazi na raspršujuću relativizaciju njegovog bitisanja, i nakon svega ostane praznina i osjećaj nepodopštine, nekakvo neznanje šta je uopće tema razgovora a kamoli šta je ideja ili ambicija ili zamisao.
U tom haosu jedino je tvorac istog jasno određen i siguran u potrebu za diktatom kao rješenjem. Nudi ga prijateljski. S vremena na vrijeme proveje lijepa misaona konstrukcija, postoje s vremena na vrijeme i zanimljive zamisli koje naravno nema ko da provede, ali sigurno je jedno, na kraju, sve se rasprši u jednom lijepom sjećanju.
Eto tako izgleda genije kad mu se da da bira svoje radno mjesto. Kao nekakav vrtlog svega i svačega u diktatu ljepote ničega, bez odgovornosti za smisao, ogrezao u smislu za slobodu, njegovu jedinu. Bore na licu otkrivaju svijest o prevari, težak za shvatiti a ipak lagan u relativizaciji, diktator pokriven krinkama oportunista, relativizator otkriven licima svojih žrtava, pacijenata, učenika, robova i instant snobova.
Nezgodnost nosi kao pravo, kao nekakva sjena, tu je i ta potreba da se bude spremno na neposluh i relativizaciju svakog pravila bez bilo kakvog traga i smisla da se iza pravila vlastitog diktata stane, ne, nema stajanja iza pravila, sve je instant, sve je završeno odmah čim je iz grla izašlo. Ili znaš gdje je izvor ili idi u pičku materinu, tu se završavaju svi kontinuiteti i tu počinju svi diskontinuiteti kontinuiteta. I njih bi bilo dobro relativizirati, s vremena na vrijeme, čisto da se ne zaboravi, gradivo i diktat ničega na čelu relativizacije svega.
Buntovan i umoran od opće samopotvrđenosti, diktator ne vidi prodaju koja mu predstoji, i raduje se blagostanju, i raduje se uspjehu, i raduje se ljepoti i diktatu bez odgovornosti. Bez relativizacije sebe, diktator ubrzava relativizaciju i kao u bob stazi: … nek’ ti je na znanje, sila masi daje ubrzanje, i što je više tema, to je više relativiteta, i što je više relativizacije, to je diktat precizniji, a tamo negdje u preciznosti momentuma u kojem čeka stara dobra raja, valja znati, sebe izbjegavati, u vremenu, prostoru, i naravno, relativizaciji.
[~] 