Jadokratija

koferce
“dze'š?” by author

Kome nama? Očajnicima ogrezlim u individualiziranoj samoživosti i marketinški napuhanom balonu egoizma? Puni praznine jurišamo prema finalnom ishodu priznanja, milovanju glave, prema mikrofoniranoj pozornici sa koje stvar svodimo na tačku nepobitne ironije koju armiramo paradoksom kao neupitnom istinom.

Reflektori su uključeni i peglaju bore i ostale nesavršenosti na licima iza kojih se akumulira beskraj razočarenja. A onda, glas distorziran tremom, nesvarenim zalogajem, piva nikako da napusti želudac, sve je u nekakvom maglovenju zgombano u trenutak tišine, trenutak u kojem „mi“ gore definirani, poklanjamo pažnju samoživosti i marketinški napuhanom balonu egoizma očajnika ili očajnice ogrezlog ili ogrezle u individualiziranom pravu na samoživost i bitisanje odabranim od strane onih kojima je dato da proberu i to biranje još naplate, masno.

Najbolje je čutati i raditi, zamisliti koncept toliko dalek i nezamisliv skorojevištvu današnjice. Prepasti se sam vlastitih misli i provesti godinu, dvije, tri, koliko treba u pokušaju da se iz vlastitih misli pobjegne. Sredstva su raznolika, nekad je to bila privilegija umjetnika ili umjetnica, absinth, opijum, konkretne stvari, seks sa ovom ili onom, življenje u polju socijalne neodgovornosti i konzumiranje svega što srce poželi.

Ali skorojevištvo raste nezaustavljivom brzinom. Na vrhovima marketinški ustrojenih legija vazda jedni te isti paraziti očajnicima ogrezlim u individualiziranoj samoživosti prodaju jednu te istu stvar. Sve u fazonu: „vidi mene kako ne radim ništa za pare dok ti ne radiš ništa i nemaš para“, iz čega samo jedna poruka proizilazi, mislim, nema koja druga. Parazit na čelu marketinške piramide ima veću svrhu nego onaj trudbenik ili trudbenica koji pokušavaju da pobjegnu od vlastitih spoznaja potaknutih okruženjem u ekonomiji zasnovanoj na proizvodnji čežnje.

Trebaće godina i godina da se trudbenici i trudbenice smire. MTV više ne može da se gleda koliko je sve skupa napunjeno očajnicima ogrezlim u individualiziranoj samoživosti i marketinški napuhanom balonu egoizma. Jadna ona djeca bogataša, jadne one kćerkice zakucane za ekran najnovijeg samosavitljivog mobilnog kompjutera. Jadan sav onaj svijet koji te iste samosavitljive telefone nije u mogućnosti da kupi i na koncu konca, jadni svi mi koji moramo da gledamo kako su oni jadni dok naplačuju prodaju našeg kolektivnog jada.

Osjećam kako patetika otima prostor za ispravljanje kičmene moždine. Desnica hrani ljevicu i to prema usaglašenim mjerama i parametrima za finansiranje mišljenja. Patetična je argumentacija zgurenih analitičara koji već godinama svode sve svoje observacije i socijalno nedokazive relativizacije političkih javašluka na apsurde.

Rastu nove generacije. Prije petnaestak godina gledao sam starce koji su se jagmili za vlast bez ikakve namjere da iza sebe ostave prtinu, nekakvu logiku, nešto slično konstruktu, nekavu vrstu temelja, nekakav šalung, neku drenažu, nešto na čemu bi danas moglo da nikne nešto, nešto inspirativno, ne. Sve ove godine stvarana je čežnja, argumentovana paradoksima u nadi da će trudbenici i trudbenice znanje i htjenje da spoznaju isključivo besplatnom i golom glupošću, javašlukom, kriminalom, marifetlucima, bešćašću, uzajamnim laganjem, varanjem i mržnjom. Tako se ovdje očitavaju lekcije među generacijama, hiljadu puta sam čuo rečenicu: „najbolja su djeca alkoholičara“ valjda zato što spoznaju sve što trebaju tako što vide vlastite roditelje, starije generacija.

Najbolja je škola, škola u kojoj se konsekvence svih lekcija uče na vlastitoj koži, i najbolje ti se kaže kad ti se sve samo kaže bez da iko i jednu progovori. Ta vrsta škole košta, moneta u kojoj se plača zove se bol. Nakon te škole, ode štitna žljezda, ode želudac, ode vala i pankreas, nekog počnu rano zezati i leđa, prostate, jajnici… Na kraju te škole ostaje prazan stomak i prepuna glava, ostane nervni sistem raspupao kao behar grana i ostane ono nešto u očima. Nekakva bistrina. Oči pune koncepta i mozak koji se vlastitih misli plaši. Mnogo ih padne, mnogi i mnoge odustanu od te škole, okrenu se ništavilu, marketinški napuhanom balonu ekonomije čežnje. Mnogi i mnoge u svemu nađu nekakav, za život, podnošljiv položaj, za njih kažu da su se prodali, oni trpe, glume da se dive zamuckivanju i distorzijama, prenemaganju i beskrajnoj kreativizaciji patetike vlastite nesposobnosti, nezaježljivim finansijerima koji odgovaraju nezaježljivim finansijerima, koji su direktno odgovorni jednom dugom lancu kreativnog parazitstva koje se multiplicira svaki put kad jedan trudbenik ili trudbenica izlane nešto što bi moglo proizvesti kretnju u totalnoj statičnosti nedokučivosti ultimativnog parazita sa ekrana ili panoa koji očima poručuje kako je umoran ili umorna od ničega.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s