Ne dolazi se do duše tek tako. Njoj je iskrenost vazda bila bitnija od istine. Istina je prostoti i jednostavnosti manje bitna. Sve iz nje može izaći i'zev duše. Bez duše nema ni nje, to bez daljnjega, al’ bez nje, čini se kao da na vrhu svijeta, tik ispod dna nebesa, nečeg bitnog, prosto kao da nema. E, sa te tačke bi trebalo krenuti lagano niz stranu, sići ravno do dna, obgrliti taj nemir duše posljednji put, i prodati ga.
Bez osvrta na brojeve i statistiku, zamisliti se nad dojmom. Oslikati u duši priče, priču o duši, a ona je prisutna, kao osjećaj, kao savjest, nije da nije, sva sazdana od treptaja, a treptaji od pamćenja, i vazda izgleda kao prošlost, kao priča koja je doživljena. Tako ona traje do pred momenat kad se naliv pero spusti na hartiju i tintom ostavi trag, onda stane, čeka trenutak da se desi pamćenje. Bosna. Kao trakavica, prepuna sramote usađene u najintimniju vlastitost od koje nema bijega. Košmari. Rakija, artani, parkopani, leksilijumi… Duša je nemirna i nije je teško uočiti, ali, teško je sa njom sjesti, teško ju je slišiti. Čuti njene damare, s njom otplakati njene taštine, nositi je u toalet da povrati izgubljene godine. Ma šta da ti pričam, znaš i sam, živ si samo da bi mogao da se jediš.
Od treptaja prije nego mastilo ostavi evo baš ovaj trag, pa unatrag, svjedočanstvo se odvija i tako razvija poput neosvjetljenog filma. I dok u retrovizoru gledam konture prošlosti duše Slovena koja mi je svakim trenom gledanja u budućnost te prošlosti bliža nego što mi to vid očinji dozvoljava pojmiti, gledam kroz istinitost, razmišljam, da li da usporim dok rušitelji poretka te duše istu pretiču ili da ubrzam dok iza rušitelja njenih, slabi narodi i narodnosti nestaju? Proste mi moje duše izbjegličke, sveden sam na cjelovitost, jedinstvenost i nedjeljivost. Nije to slučajno. Privilegija je to. Ne možeš opisati dušu a ne biti i sam sveden na nju i ne možeš se svesti na nju, sve dok ti je neko ne opiše. Moje bi trebalo biti da prostim riječima, prostim ljudima, prosto kažem ono što nije rečeno u procijepu između neproživljenih godina, između mrtvih ljudi, između redova uzajamnih kletvi i nedorečenih istina, na koncu konaca, između svih poraza brižljivosti i čovjekoljublja, a toliko ih je. Prizor mi postaje sve jasniji. Mijenjam medij, razumjeti ćeš zašto.
Sa platnom počinje da se stapa crna podloga. Na crnom se najbolje vidi, Bosna. Tama je osnovni ton na kojem njen svod počiva. Strah je temeljan, intenzivan osjećaj unutar kojeg drhtavom rukom slikam konture, kao neki karakter naslikan u nekoliko kratkih i nesigurnih poteza. Tu, u tih nekoliko poteza, rečeno je sve o prostoti i ljepoti jednostavnosti duše o kojoj je riječ. Tih nekoliko poteza su bijeli ali nekako slučajno razljeveni, namjerno nesigurni, kao da žele reći, karakteri su svačiji, promjenjivi i ovisni o svemu ostalom što ćeš da skontaš, čitajući ovaj pokušaj da riječima naslikam nešto vrijedno gledanja, jer sve dok to ne budeš vidio ti, mir ni meni neće imati, oblik.
Tako, dok od sredine namjerne nesigurnosti ka periferiji slikam krugove kao simbole beskraja nepostojećeg savršenstva, ostavljam dojam kretnje. Krugovi kao da tvore godove, tanke kao paučina, hipnotično, koncentrično, taj detalj kao da konceptualno tvori vezu između sredine u tmini zarobljenog karaktera i neuhvatljive igre svjetlosti periferije koja prosvjetljava. Tu, u tom hipnotičnom viru, u toj dinamici kojoj je sam karakter težište, minimalistično, u nijansama crvenila, u estetici semiotike ja ostavljam poruku za sve one koji se budu usudili da bulje u hipnotični vir sve dok više ne budu u stanju razlučiti šta je crveno a šta crno.
I dok takvi hipnotisani budu tragali za spektrom svjetlosti periferije, a vir crvenila im bude sužavao i odnosio pogled u nesigurnost karaktera, stapati će se sa osjećajem djece vojnika i to u onom treptaju dok su ta djeca izvršavala ono što im je rečeno. I dok se oni, hipnotisani, budu borili da iz vidokruga izbiju purpuran vir – kao i svi oni koji su pucali pored, u nebo, negdje u stranu ili svi oni kojima je pištolj stajao na potiljku, naredba odzvanjala u srednjem uhu a oni razmišljali o grudnjacima i najlonkama – polako će da shvataju zašto su oni koji su, umjesto prema igri svjetlosti periferije, išli prema tmini oblika namjerne nesigurnosti sredine i hrabro pokušavali da poprave tuđe nesavršenosti. U tim godovima, gdje se gube želje, životi i čast, ostaju nepravilnosti, kao refleksije karaktera duše, tu spava savjest. U tim godovima, ostaju generacije „nesavršenih“ karaktera. A onda, laganim potezima, kist kao da sam od sebe slika dalje, čujem ritam i počinjem ples sa slučajnim oblicima i njihovim težištima, prema periferiji, prema nekakvoj sferi istosti.
U toj istosti, oštrim linijama kist koji mi diktatorski vodi ruku jasno razgraničava oblike koji se kreću od manjeg prema većem, bez imalo oscilacija u omjerima, kao da se guraju jedan preko drugog i tvore nekakve strukture koje, što ih je više kao da se gube u količini, kao strukture, koje, što ih se više gradi to ih se kao sve manje mora doživljavati, da bi ih se uopće moglo doživjeti, kao pokušaj istosti da bude. Bez različitosti, sama od sebe, da bude. Kao prizori koje gledaju generali dok stoje pred postrojenom vojskom. Sve precizno, sve čisto, jasno, definirano. Na sve strane osnovne boje kao okovi u beskrajno redudantnoj dosadi. Kao nekakav beskonačan labirint sačinjen od ljudskih tijela koja u labirintima nacija sama postaju labirinti izgubljeni u sebi i sve je više istovremenosti u identičnosti a nema se u zatvorenosti sebe šta više spoznati. Čak je i trajanje sve više upitno. U toj istosti statičnosti čistote čak ni život nije uočljiv. Kao nacionalno isprane tamnice, ćelije, svaka ćelija kao čovjek, svaki čovjek kao spavač, kameni spavač, po na osob, zatvoren u sebi u svojoj ćeliji čeka istinu, kao optužnicu. Dužan sebi, opterećen svojim traumama, pijan, drogiran, na lijekovima, u potrazi za dušom na koju mora da se svede.
Osjećam kako me kist pušta da granicu periferije sfere istosti ostavim mistično neodređenom. Dok kome vid očinji dozvoli, da detalj granice istosti uvidi, neka ga vidi. Granica zavisi od ugla gledanja, od toga gdje se svjetlo prelama. Teško je prikazati tu granicu, težak je taj prelaz iz zatvora istosti sebe u razumjevanje subjektivnosti svoje suprotnosti. Ta sila premreženih oštrih linija i čvorišta razgraničenih istosti kao da se u jednom trenutku razliva i kao da svjetlost izbija preko uglova gledišta. Kakva kompozicija!? Uokolo, po obodu, i kako svjetlost ulazi preko različitih uglova, tako ti uglovi prelamaju zrake i spuštaju ih prema sredini. Kist miluje platno i tvori svjetlo. Rijetko koja zraka dopire do oblika namjerne nesigurnosti karaktera. Čudno, ali kao da postoji nekakvo težište strukture koje unisono obasjava sa svih strana. Iz pravca Rusije, iz pravca Kine, iz pravca Ujedinjenih Arapskih Emirata, iz Sjedinjenih Američkih Država, iz Europske Unije… Toliko je boja, toliko nijansi koje se prelamaju kroz refleksije svjetlosti koje probijaju labirinte istosti i jedna drugu dodiruju, nježno, kao lezbejke kad se upoznaju.
Ogromna je to svjetlost koja sa svih strana prolazi i samo zbog ugla preloma tvori drugačiju boju i u toj prizmi živosti, u sredini sredine dubine, tamo negdje na trećini trećine u odnosu na karakter, gdje zavoj prema početku toka kretnje kista završava, sjedi duša. Vidim je. Zastajem, kao da me strah da je naslikam. Gledam je, rukom stišćem kist kao knedlu u grlu. Ispred nje, prostrt stol, sjedi zagledana u čašu punu vina crvenog i smije se, osjeća poglede prijatelja što je stojeći sa ispruženim malim prstom lijeve ruke okružuju, kao da se njenom iskrenom radošću hrane. Sve je nekako slojevita cjelina koja stoji ali se zbog logike svjetlosti kreće i mijenja. Iskrenost je tu da bi hranila, iskrenost je vazda bila najbitnija. Nju ljudi smatraju ljudskom, a baš je nadljudski medijalna i svaka iskra vezuje i stvara, nova stvaranja.
Toliko toga podsjeća. Nije isto, samo podsjeća, pa da, duša je intuitivna sugestija karaktera. U tom podsjećanju sva je svrha putovanja u trenutak prije nego se desi sjećanje i prije nego se proba obuhvatiti duša. Ja sam je riječju pokušao naslikati, tačno sam je vidio kako gleda u sredinu, u onu tačku obskurno naslikanog karaktera i kao da sam joj misli mogao čuti, kao da je šaputala nešto nejasno, o nekakvom dijamantu koji je ostavljen nesavšen samo da bi onaj što ga je stvorio svim ostalim „majstorima“ što njegovo djelo pokušavaju brusiti ostavio nedvosmislenu poruku da mu -jer je najtvrđi – ništa ne mogu. Taj karakter konzerviran u sredini dijamanta, svi, baš kao i ja, mogu samo sa knedlom u grlu gledati. To je karakter duše koja prelama svjetlost i to tako da od zatvora i premreženih oštrih ograda istosti, sred svemira, stvara spektar slobode različitosti. Bez nje se insan nema na šta svesti i sa čim izmiriti i ako ona ovom dunjaluku ne fali, onda ništa.
[~] 