Simptom

newyear

I preljeva se, iz čovjeka u čovjeka, odlazi uvijek tamo gdje je otpor najslabiji. Niz ulicu, niz odvode, niz stranu. Tako, bez otpora, ostaje nevidljivo. Nema identitet, nema boju, nema kožu i nema volju, kaže ne treba mu. Prolazi brzinom života. Uhvatljivo je jedino oku kroz koje prolazi i koje koristi dok iz njega ne isisa svu boju pogleda.

“Savršenstvo” odbija, drži, brani, ucjenjuje, mrzi i uči samo sebe da prezire. Iz čovjeka u čovjeka. Bez otpora. Kad napušta, sa sobom ponese sjećanje na nevinost a ostavi bezbroj razloga za nova stradanja.

Provalači se između redova svih sustava ugnjetavanja i ponižavanja, nestaje pri prvoj pojavi otpora koji rađa varnice istine. Onda se ponovo vaspostavlja kao nepravda davnina, sa sobom reinkarnira sve razloge koje i vrijeme zaboravlja. Ponovo počinje da živi, kao dosada, sveprisutna, razočarenja postaju arhivirana argumentacija životnih spoznaja do kojih se možda nije moralo ni dolaziti.

Vrijeme od Bosne i Hercegovine okreće glavu, ima li gore uvrede? Sva ta nemoć i utrnulost volje samo je vještački nametnut tv program, neka jeftina marktinška kampanja, nekakva laž da se ostane ispred ekrana i dozvoli podjarmljenje, javašluk, i mentalna polucija.

Ipak. Tu negdje u dubini iskrenosti, negdje daleko u dubini crnila zenice jedinog oka na svijetu koje još uvijek ima boju, živi ponos iz kojeg otpor samo što nije buknuo. Kamo puste sreće da mozak zna. 🙂

Tek sad. Nakon izljeva gluposti u mozak kao da beskonačnost potvrđuje svoj oblik i to tačno na mjestu gdje se spajaju svijetlo i mrak, u sredini spektra boja kao da je došlo do momenta nesigurnosti. Autohtone BiH nesigurnosti. Nesigurnosti koja proizilazi iz nakaradne potrebe da se pogledu čistote deteta da oblik, forma i uzde. Nema Bosna i Hercegovina niti jednog jedinog čovjeka kojeg poštuje. Jer ne zna se rašta bi se poštovati trebalo. Što je najgore čvrsto se vjeruje da je svaki oblik ismijavanja bilo kakvog pogleda potreban, nužan, autohton i „opravdan“. Imaju li „prvi mačići“ pravo na apelaciju, na advokata? Smije li se „nadrasti radijator“?

I kad bi svi optužili sve, i kad bi otišli na sud da se sude, svi bi rekli da su sudovi korumpirani, svi bi završili kažnjeni, zatvoreni u zemlji nevidljivih granica, žedni u zemlji izvora čiste vode, depresivni u zemlji najsmiješnijih viceva, osuđeni na samoću u zemlji najboljih derneka, na nemoć u zemlji koja nije ni nego je i, na nesigurnost, mržnju, prezir i nekakav zadah davnina koji se prenosi iz čovjeka u čovjeka, koji odlazi uvijek tamo gdje je manji otpor, širi se poput kuge i sa sobom nosi nove forme ponižavanja i uništavanja svega što mu stane na put. Kao spirala zla.

Hajd’ sve, ali kad se taj smrad koji je suština eksploatacije energije čistote nevine dece i njihovog kapaciteta za slobodoumlje, poštenje i radost instalira na vrh prosv(i)jetiteljstva onda je to simptom.

Ko taj simptom toleriše nema pravo na slobodu.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s