Ipak nešto ostaje, u kotlini, vraća se, ne baš kao bumerang, prije bih rekao da se taloži, u njedrima Trebevića. Tu je, s vremena na vrijeme prestane da šušti ali ne zato što nestane, već samo zato što dobije nove karakteristike, forme, nove uglove refleksije, nove rezonance i nove disonance. Šum. Nije ritmičan, on je stalan i predstavlja život, stalnost promijene.
Teško da je bilo tko ikad bio svjestan tog šuma koji ulazi u karakter, ulazi u svijest i ostaje u podsvijesti. On, šum, provlači se kroz haustore koji ga na nekim mjestima pojačavaju, daju mu nekakvu jeku. U nekim ulicama namijenjenim za opuštanje, čini se, kao da su austrougarski oblikovatelji davnina gradeći javne prostore za odmor, namjerno komponovali muziku sastavljenu samo od šumova. Vilsonovo šetalište je savršen primjer takve jedne umjetničke intervencije. Zvuk šuštanja Miljacke koja protiče je šum koji je duž cijelog šetališta dominantan i stalan, u kombinaciji sa mirisom lipe i kretnjama krošnji ova umjetnička instalacija zvuka u javnom prostoru grada Sarajeva zapravo opušta. Naravno ako izuzmemo kreštanje vrana i lavež pasa lutalica ali one/i su dio ove savremenije gradske nomenklature.
Ipak taj šum Miljacke samo je jedna boja u zvučnoj slici kotline Trebevića. Toj boji dodati su mnogi drugi šumovi, manje ili više nježni, decentno dodati na određenim visinama, iza određenih ćoškova grada. Svi kao u nekakvoj kompoziciji nekakve šarene magle kao da naseljavaju svaki budžak u gradu. Valjaju se tako treptaji, miješaju, odbijaju od arhitekturu, od zdanja sačinjena da bi bila kao kapital znana.
Ako staneš na to i to mjesto, a toliko je tih mjesta u gradu, mjesto koje bi moglo da se zove „kutak za akustični trenutak“ i sačekaš da čuješ slučajnost akustičnog trenutka, ako se usudiš da svoje čulo sluha treniraš i uštimaš na kompozicije Sarajeva, ako stisneš petlju da čuješ kompozicije obertonova kako zvižde usljed kočenja ovih novih SATRA tramvaja i svega onoga što se u to zviždanje slučajno zakači i integrira, možda ti se vremenom počne činiti da čuješ ritmiku, ne samo ritmiku zvona sa crkvenih tornjeva, ne, ritmika je to koja nastaje slučajno, ali joj je oblik tako lijepo sabran, matematičan, pravilan, slučajan, isprva nastaje kao iznenađenje, neočekivan. Ne pita može li se pojaviti. Ne govori, ne romori, ne pjeva, već sam od sebe nosi poruku estetike slučaja. Svaki oluk, puknut ili plastičan, svaki korak štikle na trotoaru, role, automobili, trolejbusi, autobusi i na kraju krajeva ljudi, život, ljudi i svi oni zvukovi koje ljudi proizvode dok žive, svi su dio kompozicije.
Koliko je samo ljudi recimo potrebno da bi proizveli ono što zovemo tajac. Oni, svi moraju biti prisutni da bi stvorili tajac. To je taj zvuk ljudi, zvuk njihovog prisustva, kad čute. To su ljudi kad ih grli arhitektura grada. To su građani i naravno građanke, svojim prisustvom dio su grada, jednog ogromnog procesora buke. Svi u tom procesoru tvore dio boje šuma koji se šeta prostorijama, hoda kroz strukture zidova, bili oni betonski ili od čerpića, to je taj šum, taj fascinantni duh koji se zavlači u loge pišoge, u haustore, fura kroz mahale kao dječak na bmx-u, odjekuje kroz školska dvorišta i obdaništa, tu je i vibrira u rahmetli hašinom dvorištu, u njenim šupama, obara stotine njenih tegli i flaša, taj duh koji ima nekakav običaj da stane na nekoj nadmorskoj visini i ne znam na kojoj se tačno čuje koja boja tog vela koji kao da leluja na vratu neke slatkice i nikad ne miruje.
Šta je to što se čuje i zašto se čuje to što se čuje? Subjektivno je. Vezano za okolnosti. To što se čuje namijenjeno je da se čuje, ponekad je najbolje praviti se gluh. Ipak, duh ili šum je i u svemu onom što i gluh osjeti. Rovari, odbija se od kosti i mišiće, probija kroz salo i škembiće, uznemirava, smiruje, zeza i provocira. Tu je, egzistira, a nema ga. Kakva moć.
Ljudi, životinje, arhitektura i priroda participiraju htjeli oni to ili ne u onome što se zove harmonija šumova grada, eter te šumove i to treperenje na različitim frekvencijama posloži na različite nadmorske visine iznad kotline i tako je začepi, ima to veze i sa atmosferskim pritiskom, i sa kretanjem šumova kroz zrak i sa vlažnošću zraka i sa načinom na koji su koncipirani trgovi, ulice i „audio kanali“ gradova kroz koji se šum valja i od koje se šum odbija, dok stvara podlogu za slučajne prekide unutar kojih se čuju slučajne kompozicije zvukova.
Oni nastaju tako što se sabiraju treptaji koji se odbijaju od arhitekturu, eter ih odbija jer nema kad da ih uvalja i od njih napravi šumove koje bi imao gdje da smjesti, oni se vraćaju, odbijaju od grad i ljude, životinje, arhitekturu i prirodu i vrte se u čevrntiju, ne znaju gdje će, nisu prispjeli ni ovamo, ni tamo, u maglu, tako lutaju mahalama i sintezom zvuka sabiraju treptaje, pravi novu nijansu boje u koju se utapaju i postaju neka nova magla sve dok ih eter ne smijesti na visinu na kojoj im je mjesto, na visinu iznad kotline, tu ostaju, trepere, čekaju grom ili neku promjenu, čekaju prirodu, reakciju, neku vrstu smislene reciklaže zvuka. Sarajevo, kad se malo bolje oslušne šušti, poprilično ugodno, čuje se taj nekakav život. Ne znam, nisam pametan, čuje li ba ovo šuštanje iko? 🙂
[~] 