Sve je u osjećaju. Toliko toga neopisivog. Sarajevo, uvijek nekako proizvede taj specifičan muk, taj ton nekakve sirene kojoj kao da je suprotstavljena nekakva druga identično jaka sirena. Zvuk je konkretan. Stockhausen bi popizdio da može da ga čuje. Nešto slično zvuku aviona Junkers Ju 87 iz II svijetskog sranja ili bolje reći zvuku nacističke letjelice poznatije pod nazivom Stuka. Pregnantan zvuk, nastaje suzbijanjem zraka, protokom istog intenziteta, nastaje od kontrasta, od muke. Sarajevo. Od muke urla. Zavija u tišini, od same tišine.
Humanitarna kataklizma:
99% para svijeta je u opticaju
50% para je za svrhe vođenja ratova i popratnu industriju a
49% je tu za svrhe vođenja mirovnih politika i njihove popratne industrije: demokratizacije medija, edukacije, konferencija i seminara.
1% para služi za zajebanciju.
Pare su tu čisto da bi ratovi mogli biti vođeni i da bi mir svakim danom sve više postajao nedostižniji, jer sve je više nevinih mrtvo a sve više pravednih spremno da puca. Malo gradiš rat, malo gradiš mir i tako, biznis, u nedogled u-ne-do-gled, u nedogled u-ne-do-gled… Ratna politika je jezgro argumenata za mirovnu industriju a mirovna industrija vremenom tvori takvu agoniju da insanu ne preostane ništa drugo nego da se prihvati ratne politike.
Tu između, čuje se zvuk suzbijenog zraka. Sluša ga Vučko i njegova raja iz ZOI-a. Oko njih sjaj, osmjesi, uzvišenost, glamur, sujeta, zanos, strast i slava a Vučko i njegova raja iz ZOI-a kao u oku nekakvog tornada slušaju tišinu kako urla. Nije da se nema šta jesti, ali svi pametni telefoni što uokolo škljocaju sve više postaju nedostižnost a i modela za fotografisanje je sve manje, sve je više novih nepriznato dok je sve više starih spremno da se osmjehuje bez da zna za koji kurac.
Da nije crvenila kojim korača pokondireno plemstvo palanke, ja možda nikad ne bih obratio pažnju na boju tepiha kojim inače korača Vladimir Putin. Ne bih da se zamjeram eliti koja inače oblikuje javno svoje, ali ipak, predugo traje ništavilo palanke, besprizornost aparature, hakaret na čijem čelu već dugo nije niko, jer iz ovog dvadesetpetogodišnjeg sranja još barem narednih desetak godina, iz mišije rupe ni u kojem slučaju ne bi smio izaći pobjednik ili pobjednica. Šta bi rekle sve te stotine hiljada (da ne nabrajam sad kategorije stanovništva nastale sranjem)? Konstrukcija! Oni su počeli, oni će i završiti! Njima se isplatila sva prolivena krv… Ko će to slušati?
Pristali su biće sve šta hoću. Ipak, sve je više plemstva tu, na obzorju, provlači se kroz medije. Monarhija je IN. Republika je OUT. Kao da su u toku neke pripreme. Kao da se tvore neke javne navike, neke usualities, neki novi adeti. Nek’ propadne selo al’ nek’ ostane adet. Niti jedan monarh u medijima okcidenta nikad nije bio proglašen diktatorom. Na drugoj strani, da bi imao republiku, frajeru, moraš imat’ muda i još važnije, moraš imat’ raaaaaju, iskrenu. Ne može to tako preeecedniiče! Valja se zaštititi. Prije nego se zauzme busija. Sve ima svoje kako je išlo, pa se sjelo, pa se jelo, pa je praplemstvo reklo ko da se imenuje….
Europski trendovi su trendovi a palanka mora jedno,
palanka mora
da tišinu kako urla sluša,
ne može palanka
bez tog teatralnog podija
na kojem koncertira
filharmonija
od saza i gusala,
od gladi i glamura,
od štajaznam i svejaznama,
od igle bez lokomotive
i lokomotive bez igle,
od hajra i zijana
od lijepih treba
i njihovih malo starijih – u ovakvoj zemlji – „uspješnih“ drugara.
Nema zvuka do tišine. Ona sve kaže. Da nije glamura i zijana na podijumu pozorišta palanke bi bile turističke destinacije i posavski domaćini bez svojih salaša, prikazani kako u oku tornada – okruženi ignorancijom političkog glamura i njegovim neznanjem o tome kako iskoristiti srušenu kuću za svrhu pravljenja nove – gledaju u nebo i čekaju novu kišu ili sušu. Da nije njih, bila bi vjerojatno ratno-mirotvoračka industrija na djelu u Krimu ili Gazi ili Siriji ili Iraku…
Dockan je a noćca mlada. Gluha elita koja je zbog vlastitog egocentrizma odjebala umjetnost zvuka je raspisala konkurs za najbolju fotografiju grada Sarajeva pod okriljem noći. Psi lutalice već satima laju, zavijaju, komuniciraju. Prakticiraju svoja prava. Nezaposleni intelektualci rade i svako malo proradi alarm, svira dok ne odsvira. Dok zaštitari ili policija interveniraju, kotlina odjekuje, a nezaposleni intelektualci tad su već daleko. Komarci koje niko ničim nije tretirao se usljed toplote i vlage razmnožavaju geometrijskom progresijom. Zuje poput Junkers Ju 87 a ritam svemu daju kerovi. Škljoc, eto slika.
Sa druge strane, promotivni partiji, pokrivaju stanje stvari. Iza reklamnih kulisa sponzora privida ljepote i iluzije života odvija se komunikacija dviju “strana” pozorišta palanke, koje svijesne jedna druge, šute, ili bolje reči muče, šaljući jedna drugoj jedinu moguću poruku, poruku ignorancije, poruku tišine koja nastaje kad istim intenzitetom probaš da pustiš jedan mehaničan zvuk i kad tim istim zvukom probaš da poklopiš identičan zvuk samo okrenut naopako. Kad se sudari istost. Tad svira tišina, tad se čuje taj specifičan muk neopisivog prezira. Ali dobro, sve je to stvar osjećaja. Treba priznati, ipak, dugo je mirotvoračka industrija radila na tome da se čovik sa ovih prostora pretvori u robota. Bolje i mirotvoračka industrija nego ratna politika što je od radnika tvorila ratnika. Bolje biti robot bez osjećaja. Jeftinije je, nekako je lakše nego sad konstruirati sistem za procesiranje signala prema programiranim kondicionalima ponašanja u ograničenom spektru okolnosti „života“ koje proizilaze iz unaprijed mu osmišljene funkcije.
99% za glupost i 1% za zajebanciju jbt. a nekom je život baš zajebancija.
[~] 