Bolesništvo između tačke A i tačke B

svrljotina

Dunjalukom ne vlada niko. I to je jbt ono najgore. Nemaš kome žalbu da pošalješ. Tužbu. Nemaš koga da optužiš za sva sranja koja preživljavaš. Dunjaluk je mjesto koje nema odgovornog šefa ili odgovornu šeficu. Nema masona, tajnih društava, mreža i premreženih sistema, nema realiziranih ideologija, totalnih zabluda, nema moćnih koji sve rješavaju jednim telefonskim pozivom. Dunjaluk zapravo nema niti jedan jedini fucking koncenzus. Samo beskonačno ventranje uz administrativne eufemizme i idiome nedokučivosti umotano u marketing i PR. Samo komunikacijske strategije koje služe da očajnika i psihopatu zavaljenog u svoju ugodnu fotelju napravljenu od mraka, depresije i pasivne agresije – dok za ekran zakucanog pogleda guta iluziju – uvjere u to da ovim dunjalukom neko vlada i da ima neko ko mu se suprotstavlja. To je ono što se gleda i prati, očajnik-psihopata ima nekakvu neodoljivu potrebu da bude privilegovan izdignut iznad podjeljenosti i da odlučuje o sudbini “vladara svijeta” i “onog koji mu se suprotstavlja”.

Kako drugačije opravdati uvjerenje da sve žrtve i svi mrtvi imaju više smisla nego sav život i sav merak? Kako drugačije opravdati KONKRETNO uvjeravanje da na mržnju, prezir i ponižavanje svega što te okružuje treba da potrošiš što više svog vremena kako bi ti se vlastiti život još više gadio? Negdje to počinje a nije u materici.

Kvazisistem saobračaja u Bosni i Hercegovini i svim njoj pripadajućim torovima i vladajućim nivelacijama je najbolji primjer jednog sistema koji je podjednako nevidljiv kao i ovaj vezan za mržnju i svakodnevni prezir i ponižavanje i može dobro da mi posluži kao metafora za objašnjavanje. Jer se kvazi~ jedino metaforama i može objašnjavati.

Koliki je samo broj ljudi koji iz svakodnevne saobračajne komunikacije izvuku deblji kraj, mislim kotarišu se ovog dunjaluka? Ljudi žure, sve su ubrzaniji i ubrzaniji, sve je više defaulta, sve više potrebe da se stigne biti na dva mjesta istovremeno bez da se zna i zašto se treba biti na tačci A i zašto se treba biti na tačci B. Ali dobro sad, vala, ne zna se ni zašto se treba uopće “biti”, inače.

Na putu. Ubrzani do granice kad više nije moguće reagovati, „mi“ prestajemo biti gospodari situacije ili vožnje ili automobila i postajemo robovi situacije ili vožnje ili automobila. Sve to u nadi i nejasnoj želji da stignemo biti na istome mjestu dva puta tj. da budemo na dva mjesta istovremeno. Eto zašto ginemo. Eto zašto žurimo. Da bismo stvorili mogućnost za nemoguće. A gdje to stižemo?

Svim živučim kategorijama bolesništva koje na dnevnoj bazi bjesomučno gravitiraju da se pridruže mrtvim ili čemu god već treba, rat može samo pomoći da im smrt bude smislena kad im je već život do te mjere postao besmislen i kad su već do te mjere utjerani u očaj da im je jedino ostalo da tragaju za načinima da se svega kotarišu što bezbolnije.

Onim koji all that rahatluk nefunkcionalnosti i na nepravdi i ratu utemeljenog “društva”, njegovih vrednota i međuljudskih odnosa, trpe bježeći u pasivnu agresivnost, rat – jer rat je komunikacija – omogućava da se izduvaju, da puste all that bijes iz sebe, da ga iskale na onim koji tek treba da se pretvore u pasivne agresivce i psihopate. Pa da stvar ostane i opstane.

Onim koji su planirali da iz ove agonije bježe u iseljeništvo, rat odgovara jer bi lakše mogli da se integrišu u strane države. Socijalne službe bi ih prihvatile i brinule o njima dok se ne snađu.

Onim koji bi da se neopartiotišu kako bi stekli politički kredibilitet da drže besjede i samim tim dok su živi vladaju, rat odgovara jer jedino u okolnostima rata mogu da kristaliziraju socijalne polarizacije koje im da bi vladali odgovaraju.

Onim koji su se do te mjere zadužili i sad znaju da nema smisla da prave djecu – koja će nas btw. definitivno samo proklinjati – i da dugove koje su napravili ne mogu vratiti ni kad bi tri života živjeli, rat odgovara kako bi u njegovom vihoru sa bankarske evidencije mogli nestati.

ZAŠTO DUNJALUK NEMA ODGOVORNOG ŠEFA?

A) DA BI ROBLJE MOGLO DA SE ŽDERE IZNUTRA 

B) DA ROBLJE NEMA KOME DA SE ŽALI

C) DA ROBLJE NE ZNA KO GA U ZDRAV MOZAK JEBE.

(za svog favorita glasajte u slobodno vrijeme)

Mir kao i težnja ka pravednosti i odgovornost samog sebe prema vlastitoj savjesti privilegije su društva koje ne gravitira ratu ili kvazi-ratu kao univerzalnom rješenju. To društvo nema probleme koji se rješavaju seminarima i konferencijama, putnim troškovima i dnevnicama, to društvo ne glumi pacijenta i to društvo ako ništa ono barem konta zbog čega se mir isplati, zbog čega se i šta se novim naraštajima ostavlja, ko se i kako od koga oslobađa i ko je danas toliko samostalan, neovisan, siguran u sebe i slobodan da može da bude uzor svima nama raspamećenim, ucviljenim, rasturenim, u mržnju i zlo utjeranim pravednicima, drugoga svjetskoga sranja “pobjednicima”.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s