Radio kao komunikacijski aparat javnog života

Utopistički pogled na funkciju radija
Bertold Brecht

radio 1932
Teorija o radiju (1932)

Naš društveni poredak je prije svega anarhističan. Zamislite si jednu anarhiju poredaka ili jedan mehanički ali ni sa čim povezani kaos. E, kompleks javnog života je daleko daleko složeniji. Ipak naš anarhistični društveni poredak nam omogućava da stvaramo i konstruiramo izume. To su izumi koji svoje tržište tek treba da osvoje i tako dokažu svrhu svog postojanja. Ukratko, to su izumi koje nitko nije naručio.

Tako je nekako i tehnika jednog vremena bila spremna da na tržište iznese radio. Međutim, javnost i nije bila dovoljno spremna da isti i prihvati. Nije javnost čekala na radio već je radio čekao na javnost. Da bi vam još jasnije opisao situaciju u kojoj se radio nalazio reći ću slijedeće; Nije sirovina čekala na osnovu i potrebu javnosti ili na metode izrade već su metode izrade sa strepnjom iščekivale sirovinu. Odjednom je postojala mogućnost da svatko svima kaže sve ali kad se čovjek malo zamislio, svima se nije imalo šta kazati. U ostalom tko su to svi?

Na početku se o tome uopće nije mislilo, što je u neku ruku bilo i zgodno. Čovjek se jednostavno okrenuo oko sebe i gdje god je bio netko kome je nešto trebalo biti rečeno ili tko je pokušavao da se konkurentski nametne ili želi bilo što bilo kome da kaže, taj je koristio radio. To je bio radio u svojoj prvoj fazi. Imao je ulogu zamjenika. Zamjenik teatra, opere, koncerata, predavanja, muzike za kafu, dijela lokalne štampe itd. Od samog početka, radio je imitirao skoro sve postojeće institucije koje su imale bilo kakve veze sa distribucijom riječi ili zvuka.

Dok se gradila Babilonska kula nastajao je istovremeno i jedan nepresušan kaos. U ovoj akustičnoj robnoj kući moglo se učiti na engleskom i to uz zvuk pilger-horova a lekcije su bile jeftinije od računa za vodu. To je bilo zlatno doba mladosti našeg pacijenta. Ne znam da li je to vrijeme isteklo, ali ako je isteklo ovaj naš mladac koji za svoje rođenje nikom nije morao da se pravda, vjerojatno će naknadno morati da si postavi pitanje svrhe svog postojanja. Isto kao i svi ljudi koji se – kad dođu u zrelije godine i kad istroše svoju nevinost – priupitaju zašto su uopće stvoreni.

Što se tiče svrhe radija, po mom mišljenju, svrha ne može da se sastoji samo od uljepšavanja javnog života. Radio ne samo da nije dokazao dovoljno sposobnosti za tako nešto, ruku na srce, ni naše društvo ne pokazuje Bog zna kakvog smisla i sposobnosti da ga se uljepša.

Ja nemam ništa protiv, da se u zagrijanim zajedničkim dvoranama u kojim borave nezaposleni ili u zatvorima ugrade prijemnici. Mnogi misle da bi se na taj način mogao produžiti život ovih institucija. Ali ne može to biti glavni zadatak radija, čak i kad bi se ispod mostova ugradili prijemnici, pa i pod uvjetom da to predstavlja gestu brige, te da se na taj način omogući i onim koji na tim mjestima provode svoje noći da čuju „pjevača majstora“. Neophodan je takt, da bi se dom i familijarni život učinili zanimljivijim. Po mom mišljenju radio nije dovoljan ni kao metoda, pri čemu moramo da se upitamo, da li je ono što radio nije u stanju da ostvari uopće poželjno.

Ali u skladu sa njegovom funkcijom koja je sumnjiva – onaj tko mnogo donosi teško da će bilo kome nešto donijeti radio ima jednu stranu i to tamo gdje bi trebalo da postoje dvije. Radio je jedan aparat za distribuciju, radio s vremena na vrijeme saopćava.

Kako bi se iz radija izvuklo ono što je pozitivno, dozvolite mi da predložim prefunkcionalizaciju. Radio je potrebno transformirati iz jednog distribucijskog u jedan komunikacijski aparat javnog života. Radio bi tako predstavljao najpogodniji komunikacijski aparat javnog života. Bio bi to jedan ogroman sistem kanala, dakle on bi to bio „kad bi shvatio“ da treba ne samo da šalje već i da prima, dakle da omogući slušaocu ne samo da sluša već i da govori te da ga ne izolira već da ga uključi u vezu.

Radio mora izaći iz distributerstva i slušaoce organizirati kao dostavljače. Zbog toga su sve ambicije radija da javnim stvarima posudi javni karakter apsolutno pozitivne. Naša vlada također ima potrebu za radijom. Tamo gdje se vlada ili pravosuđe suprotstavljaju aktivnostima radija oni se plaše i pokoravaju vremenu prije pojave radija ako ne i vremenu prije pojave dinamita. Ja, podjednako kao ni vi, ne poznajem što su nadležnosti ili odgovornosti, primjera radi Kancelara Rajha i stvar radija je da mi ih objasni a u nadležnosti vrhovnih vlasti između ostalih spada i to da putem radija objašnjavaju svoja djela i opravdavaju ih naciji.

Zadaća radija u svakom slučaju ne prestaje samo s tim da ove izvještaje distribuira. Važniji od toga je zadatak radija da organizira ove izvještaje, to znači da izvještaje vladajućih pretvori u odgovore na pitanja vladanih. Razmjena mora biti omogućena. Radio može da upriliči velike razgovore između privrednih grana i konzumenata o normama potrošnje, debate o povećavanju cijena hljeba, izdacima za komunalije. Ukoliko mislite da je ovo jedna utopija, molim vas da razmislite o tome zašto je ovo jedna utopija.

Što god da poduzme, radio se mora suprotstavljati svakoj neposljedičnosti koja sve naše javne institucije čini smiješnim. Mi imamo jednu neposljedičnu literaturu koja ne samo da se trudi da ne ostavi bilo kakve posljedice, već se trudi i da neutralizira vlastite čitaoce tako što sve stvari i stanja predstavlja bez njihovih posljedica.

Mi imamo besposljedične obrazovne institucije koje se sa strahom trude da prenesu nekakvo obrazovanje koje nema nikakve posljedice niti je posljedica ičega. Sve naše institucije za ideološko obrazovanje vide svoj glavni zadatak u tome da predstave ulogu ideologije bez posljedica i to prema definiciji koja dolazi iz domena kulture a prema kojoj je izgradnja, stvaranje ili obrazovanje kulture već zaključeno i nema potrebu za bilo kojim nastavkom stvaralačkoga truda.

Ovdje nema potrebe istraživati u čijem interesu ove institucije trebaju biti besposljedične ali ako jedan tehnički izum sa takvim prirodnim svojstvom i odlučujućom društvenom funkcijom biva dočekan sa prestrašenim pokušajima da isti ostane besposljedičan i to da potone u što je moguće bezopasniju zabavu, onda se postavlja pitanje da li uopće postoji mogućnost da se silama isključenja suprotstavimo organizovanjem isključenih.

Svaka kampanja sa jasnom posljedicom, dakle svaka stvarna i u stvarnost zadirujuća kampanja koja ima za cilj promjenu stvarnosti čak i po pitanju najskromnijeg značaja – kao što je primjerice izdavanje dozvola za gradnju – bi radiju mogla obezbjediti dubok utjecaj i dati mu sasvim drugačiji društveni značaj od ovog današnjeg, dekorativnog.

Što se tiče tehnike obrazovanja koja bi vodila ka takvim pothvatima, ona bi trebala da se orijentira prema glavnom zadatku a to je ne samo da treba podučiti narod, već i to da će narod morati podučavati da podučava. Formalna zadaća radija je da pothvatima pruži interesantan karakter, dakle da interese učini interesantnim. Jedan dio programa – posebno onaj za mlade – bi trebao biti umjetnički oblikovan. Ovom nastojanju radija da umjetnički oblikuje ono što treba da se nauči idu u prilog i ambicije savremene umjetnosti kojima se umjetnosti želi pridodati obrazovni karakter.

Primjer takvih vježbi koje se koriste radijom kao komunikacijskim aparatom sam već na Baden-Badenskoj sedmici muzike 1929 objasnio opisujući „Lindenbergov let“. To je jedan primjer nove upotrebe vaših aparata. Jedan drugi primjer bi bio „Badenski komad o razumijevanju“. Tu je prisutan i taj pedagoški dio kojeg preuzima slušalac/slušateljica koji/a pripada posadi aviona i masi. On/a komunicira sa onim dijelom koji biva djelomično vođen od strane radijski instruiranog hora, djelomično instruiranim klovnovima kao i onim djelom koji realizira moderator.

Ja se ograničavam na objašnjenje principijelnosti, jer zabuna u estetskom nije uzrok besprimjerne zabune principijelnosti funkcije, već njena posljedica. Tako estetskim uvidom u zabunu – za neke veoma korisnu zabunu – preko stvarne funkcije radija nije moguće utvrditi zabunu. Moram vam još reći i to da upotreba teoretskih saznanja moderne dramatike, naime epske dramatike na područje radija može pokazati izvanredno plodonosne rezultate.

Stara drama šekspirijanske dramaturgije je za radio skoro neupotrebljiva, jer umjesto masa na prijemnik biva postavljen/a individualizirani/a pojedinac/ka. Svi osjećaji, simpatije i nade trebaju biti investirani u intrige koje imaju jednu svrhu a to je da dramskom individuumu daju priliku da se izrazi. Epska dramatika sa svojim numeričkim karakterom, njeno razdvajanje na elemente, dakle slike od riječi i riječi od muzike ali posebno njeno edukativno držanje bi za radio imala nekolicinu praktičnih skrivenosti. Ali njena čisto estetska upotreba bi vodila do jedne nove mode a nama je dosta stare mode.

bertold brecht
Bertold Brecht

Ukoliko se teatar epske dramatike preda pedagoško-dokumentarističkoj predstavi, upravo bi radio mogao dobiti jednu potpuno novu ulogu ili formu u kontekstu propagande teatra, naime radio bi prenosio stvarnu informaciju, nedokučivu informaciju. Takav jedan sa teatrom usko povezani komentar, jedan vrijedan a istovremeno i stvaralački dodatak samoj drami mogao bi razviti potpuno nove forme. Suradnja između teatarskih i radijskih događanja bi trebala biti moguća. Radio bi mogao da šalje horove u teatar, isto onako kako prenosi sastanke i slične događaje raznih kolektiva koji govore o …

Ja ovo ne radim svojom voljom, razdvajam operu od drame i to dvoje od radija. Ne mogu niti da rješavam slična estetska pitanja mada znam da vi od mene možda očekujete da vam kažem kako da prodajete svoju umjetnost uz pomoć ovog aparata. Ali, da bi bila sposobna za prodavanje, umjetnost mora biti kupljiva. Ja vam nisam želio ništa prodavati, već sam želio formulirati principijelan prijedlog da se od radija napravi jedan komunikacijski aparat javnog života. Ovo je jedna novost, jedan prijedlog koji se čini utopijskim i koji i ja sam smatram utopijskim. Kad kažem radio bi mogao ili teatar bi mogao ja znam da veliki instituti ne mogu sve. Ono što bi oni mogli nije sve što bi mi željeli. Oni od nas žele biti snabdjevani i kroz inovacije održavani na životu.

Ni u kojem slučaju naša zadaća nije da inovacijama na osnovu datog državnog poretka obnavljamo ideološke institute. Prije imamo zadaću da ih kroz inovacije pomjerimo prema njihovoj osnovi. Dakle za inovacije protiv obnavljanja.

Kroz kontinuirane prijedloge za bolju upotrebu aparata u interesu općeg stvaramo društvenu bazu da ove aparate prodrmamo i da u interesu manjine  diskreditiramo njihovu upotrebu. Neprovedivo u ovom društvenom poretku, biti će moguće provesti u nekom drugom. Prijedlozi koji predstavljaju samo jednu prirodnu konzekvencu tehničkog razvoja nam ipak koriste da propagiramo i formiramo ovaj drugačiji poredak.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s