Nema tu kretnje, sve sama statika. Sve nekakvo predstavljanje statike instalirane u prošlosti. Nekakav recycling kredibiliteta zasnovanog na statici davnosti i nekakvoj patnji unutar koje se skrilo nečinjenje. Nečinjenje kao korijen patnje koja mora da stoji, kako bi vječno ostala, da statična nevinost može da je tematizira i pod nos gura svima onima koji nisu u mogućnosti da se zaustave. Svima onima koji nemaju statike već žive živote promjene. Tako varijable trebuju vektor i trebuju njegovu nevinost u statičnosti patnje i identifikacije sa tom patnjom. Nema tu čak ni potrebe da se bilo šta pokrene. Ne. Potrebno je da postoji ono što stoji. Plati statici koliko god hoće da nas potsjeća da vazda možemo biti skamenjeni u tuzi i nevinosti, mišljenja su varijable naše svagdašnje.
U scenografiji mog skromnog pogleda, umjetnica Bosna i njena drugarica Hercegovina samo mogu biti statični vektori koji potsjećaju i upozoravaju na vječitost agonije patnje. Odatle nema inovacije. Vektor je upozorenje. Predstava konsekvenci. Rembrantova slika „Sat anatomije dr. Nicolaesa Tulpa“ estetski transponovana kao scenografija patnje vektora među brdima Dinarida i ponašanje varijabli. Patnja je to sa smislom.
Izađe li išta iz Bosne i njene drugarice Hercegovine a da nije patnja, da nije socio-ideološka zamjerka ogoljena do apsurda i zakočena kao paradoks? Varijable su pomalo sado-mazo. Stalno im treba neki vektor da im nabija na nos nešto što ni sami ne znaju da im je nadležnost. Tugaljiva jadikovka sazdana od apsurda i paradoksa. Stalno na jeziku varijabli koje drugo i drugačije ne razumiju, samo se furaju na kozmopolitizam.
Što je patnja intenzivnija i paradoksalnija to je apsurd jasniji i to je komunikacija lakša. Bosna kao i njena drugarica Hercegovina tako na vrhovima prstiju pleše i levitira iznad jezera u kojem se vidi odraz zemlje i dok ona tako u pripitom stanju negira umješanost u bezdan statičnosti mjesta koje opisuje i koje ispod žita pokušava da kritikuje, sve oko njih dvije pljušti od odobravanja varijabli. Tako me ona a i njena drugarica potsjećaju na anemičnu, isfrustriranu, razmaženu, pijanu i drogiranu Mariju Antoanetu od koje krvožedna publika očekuje fajcak da potpali odlagu koja je davno pripremljena. Ono ‘na’, nek’ se nešto dešava. ALI NEMA FRANCUSKE REVOLUCIJE NA BALKANU, NEMA!
Ne vidi drogirana i do estetike patetičnosti razočarana Marija Antoaneta sa kim ima posla. Ne vidi da su oni kojima ona objašnjava pojam savjesti, istu odbacili prije nekoliko stoljeća. Savjest su te varijable odbacile kao faktor kočenja i usporavanja penjanja uz brdo uspjeha, penjanja preko života drugih.
Kad Bosni i njenoj drugarici ponestane mjesta pod kožom, kad im se objema ukaže kolo u centru kojeg njih dvije levitiraju i kad uvide kome služe kao energetska naizmjeničnost biti će kasno za… a rano za… kao i uvijek što to biva u jednoj zemlji seljaka među vrhovima Dinarida.
U statičnosti je ključ sigurnosti a sigurnost se plaća monetom zvanom sloboda. Sloboda se ili krade od drugog i drugačijeg, tj. onog koji nema izbora nego da bude statika i vektor koji upozorava ili se u nju, dakle slobodu, bježi. Neko molitvom u agoniji, neko umjetnošću i ironijom, neko jointom, neko alkoholom…
[~] 