~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Baš je frajerska. Sloboda. Eto je, dolazi na poslijetku. Kao utješna nagrada. Kad nestanu svi parametri logike, kad se otvore vrata bezdana, beskraja, strahova i besmisla, kad te sve skupa proguta i kad shvatiš da si sve skupa progutao i da ti sve psovke ovog svijeta neće pomoći da prokuneš sve što ti na pamet padne, dok živiš život moj, u strepnji da će – zbog karme – sve od glavu da ti se razbije, e onda ostane sloboda, baš stoji onako mangupski, kao da pozira.
Koja milina. U svemu ništa a u ničemu sve. Sve što se borilo protiv tebe izgubilo je i ti si pobijedio, osvojio si slobodu, sam samcat. Slobodan, niti si kome dužan niti imaš koga da ti je dužan. Sve je ionako vazda bilo svoje. Ti si svoj. Slobodan. U ničemu. U svemu. Ako svoju mržnju i prezir dovedeš do takvog ubrzanja da ni sam ne možeš da je stigneš, možda se tvoja mržnja na kolosijeku beskonačnosti jednog dana okrene i pretvori u ljubav.
Sad je moderno voljeti sileđiju svoga. Voljeti prvoga do sebe. Radnička klasa to zna bolje nego što zna ono da ne grize ruku koja je siluje, ali dobro sad. U savremenoj psihologiji se pojavio tzv. štokholmski sindrom i ne samo da se pojavio, nego je i postao popularan, svako malo ga u “nas” neko primjeti i dokaže, onda se publika čudi, dugo, publika prosto ne može da vjeruje, ima i onih kojima je to seksi, baš su nastrani, pomisliti će začuđena publika.
“Sve” gravitira ka ultimativnom sileđiji. Patitelju, koji je ispatio i pativši naučio da pati sve što mu dođe u blizinu ili što može da pati daljinskim upravljačem ili preko ekspoziture, eventualno nekog poltrona ili beskičmenjaka. Sileđija mora samo jedno, on mora da se kurči. Beskrajno. Sileđija se kurči kroz kontekst bitisanja, kroz kontekst društva, kroz sve dostupne komunikacijske strategije, kroz parabole, kroz javne metafore, sileđija je vazda u pravu, sileđija je šef slobode i svoje i tuđe. Jedino sileđija ima smisla, sve ostalo je prdimahovina. Okrenimo se sileđiji, onom tihom, onom koji u sebi čuva iskonsku potrebu da suptilno i hinjski ponižava, bez da se zna ko je, on siluje zbog silovanja, ne zbog slave, sileđija koji siluje konceptualno krade bez ruku, gloginje mlati tuđim kurcem. On je oličenje uspjeha i nikom nije dužan reći danke. Sileđija kojem nema ravnog, okružen poltronima, dužnicima, otpadnicima i oboljelim od štokholmskog sindroma.
Zapravo, “svijet” kao da se svodi na štokholmski sindrom, ujedinjen u sileđijstvu, poltronstvu, otpadništvu, dužništvu… Takav “svijet” i nema čemu drugom da teži do štokholmskom sindromu. Sileđija je ogrezao u slobodi, njemu nema ko šta da brani, on je otpao od “svega”, u nepovrat. Toliko je otpao da je simpatičan savremenim odmetnicima i odmetnicama naravno, neshvaćenim, nepriznatim, nesaslušanim, isfrustriranim, iskompleksiranim, uvrijeđenim, nezaposlenim… Svi zajedno su dio sileđije. Sileđija je u svima njima. Živi, siluje, tiho, kruni njihov ponos, njihovu ljudskost, njihova nesavršenstva. Sileđija je pritisak stida koji je unutarnji i koji sam sebe dozira. Sileđija jako malo govori. Njegova djela govore i dejstvuju, provociraju, omalovažavaju, ponižavaju, siluju, siluju, siluju, sve što stignu, na sve strane. Tiho, bez mnogo argumenata, bez polemike. Cinizmom, ironijom.
Jedino sileđija može da vodi društvo koje ga je silovalo. Jedino on ima kredibilitet. Jedino on je sublimacija i zajednički imenitelj. Cijelovit, nedjeljiv i naravno demokratski. A društvo ako išta zna onda zna ko(ga) je i kako silova(l)o. Kako je to prokleto, kad dušu “naroda” zna jedino onaj ko(ga) taj “narod” “s pravom” prezire.
Eeeehhhh… A niko se nije rodio da bi bio silovan, ne, nije se rodio ni da bi silovao. Jednostavno, niti jedan silovan kolektiv još uvijek nije obolio od štokholmskog sindroma. Nije, jer ne bi bio kolektiv da mu nije patnje, silovanja, gladi, rata, čemera i svih ostalih sranja u i sa kojim čovjek suosječa, jer čovjek je socijalno biće, pogotovo dok je u govnima. Bez suosječanja smo samo gomila do autizma individualiziranih konzumenata sileđijstva koje se odvija na dnevnoj bazi, potpuno legalno. Možda je zato težnja “svijeta” štokholmskom sindromu opravdana. Možda mržnju i prezir treba ubrzati do razmjera do kojih ih je nemoguće sustići, na koncu konaca možda se tako na kolosjeku beskonačnosti “svijet” okrene sjećanju na ljubav, ako takvog sjećanja uopće bude. Bio bi to kolektivitet zasnovan na osjećanju meraka a ne patnje.
Sileđija je bespolan, sileđija tvori polove kako bi mogao naizmjenično da ih siluje i da ih u naizmjeničnost utjeruje kako bi mogli međusobno da se siluju. Zar ga ne vidiš? Sve je golo osim sileđije. Sve siluje osim sileđije. Sileđija je u sred džehenema rahat i istovremeno u pravu, nema potrebe da okreće glavu kad vidi sramotu koja ga okružuje.
Sram da je bude. Slobode, krajnje slobode, te proklete prevare koju na kraju kopanja po vlastitom duhu okuse svi. Jebo ja slobodu za kojom trče sileđije u potrazi za svojim iskonom i ništavilom u svemu u čemu ionako nema ničega izuzev slobode.
[~] 