Sad sam uspio da se uštimam tako da spavam kad nitko ne spava. Od 13:00 do 22:00 h. Naprosto osjećam da postojim i živim u međuvremenu. Nije li to fenomenalan eksperiment? Osjećam se čudno. Niti sam naspavan niti sam pospan. Ponovo se potvrđuje teza da je vrijeme ništa drugo do ono što ti u „međuvremenu“ napraviš od njega.
Vrijeme je mjera kretanja.
Ipak, nisam izvan vremena.
Ipak, ne pristajem na beskompromisnost.
Mislim da su ljudi koji nisu spremni na kompromis osuđeni na usamljenost.
Kao da stoje na dnu pakla
sa glavom zabijenom u pod.
Strah ih je mraka
niti vide
niti čuju
.
Čekam. Ja bih da mi život dođe na srebrenom tanjuru. Ja bih da me svijet slavi prema mojim latentnim pretpostavkama. Ja sam nesposobnjaković u najgorem smislu te riječi. Oko mene gladni ljudi, neispunjenih snova, svedeni na snove, uplašeni da ih slijede, da se za njih kroz život goloruki bore. Nekako nesposobni da zamisle život bez snova i da se svedu na život, da život žive a ne da ga kao sanjari promatraju i očekuju da se desi neka vrsta neočekivane pravde koja po nekim dosad ne utvrđenim pravilima pripada autonomno isključivo njima, ponaosob. Tad se postavlja pitanje realnosti i „međuvremenosti“ u bezvremenosti.
Kad čovjek prestane da sanja, tad počne da živi svoje snove. Kratko i jasno. Nezgodno je kad čovjek čini sve što je u njegovoj moći da živi svoj san a onda svako malo usni neki košmar koji ga upozori. Iz nekog nedefiniranog razloga mislim da je to uredu. Tad ti košmari imaju ulogu uzemljenja, ulogu opozicije ili ako hoćeš ulogu nule u sistemu.
Oni ne resetuju, već jednostavno urade antivirus chek, informirajući te o konsekvencama tvog života u apstrakciji.
Tako kad se probudiš iz košmara,
po nekakvom automatizmu i skladu nereda
znaš kako misli
opozicija.
Tad ona postaje konstruktivistička. Nema bolje opozicije od opozicije koja s tobom komunicira kroz konsekvence tvog ponašanja.
Shvatim li “ovo stanje” u kojem sam sad, kao košmar, kockice koje moraju biti posložene, većinom se same od sebe spajaju. Malo je to čudno. ja “ovo stanje” sve vidim kao komunikaciju sna sa stvarnošću. (“ovo stanje” treba shvatiti kao političku realnost “u nas”). “Ovo stanje” ja baš kao ni san ne mogu da mijenjam. Ma ne mogu mu ništa.
Košmar, kao i kaos se generira u nekakvim cikličnim krugovima iskrivljene stvarnosti. Međutim od kud njemu ovako lijepo posložene konsekvence? Od kud on (košmar) crpi stvarnost. Ako ne iz mojih očiju, mojih misli.
Sve me podsjeća na nekakvu konstrukciju kruga. Nietzsche. Šteta što nisam bio njegov suvremenik. Mislim da ga je cijeli svijet pogrešno shvatio. Mislim da je i on toga bio svjestan prije nego što mu se ugasilo svijetlo.
Ponekad stičem dojam, da je težnja danas nekakva blijeda kopija dokoličarenja. Reklo bi se, ljudi traže izduvni ventil za vlastitu nerealiziranost. Svima sve više trebaju neke nove medijalne realnosti. Novi level u latentnoj igri koju više nitko ne zna da li da nazove životom ili principijelnom interakcijom sebe sa virtualnom interakcijom nekog drugog sa one strane komunikacije. Kad bi samo priznali sami sebi da “vrijeme” mijenja njih a ne oni “vrijeme” i da sve što mogu učiniti “vremenu”, moraju da čine u “međuvremenu”.
[~] 