Nakon neodoljive potrebe da rastavim stare računarske monitore i epohalnog otkrića metoda razbijanja katodne cijevi a da pri tome vakumirani ekran ne eksplodira, došao sam na ideju da ekrane koji inače raspolažu sa pozamašnim zadnjim trapom suzim sve do nosača koji su ugrađeni na samoj površini ekrana i savršeno odgovaraju za potrebu postavljanja stanjenog ekrana na zid.
Sužavanje zadnjih trapova ekrana je proces koji je mukotrpan i zahtjeva koncentraciju jer je debelo staklo potrebno grickati klještima koja se uglavnom upotrebljavaju kad je potrebno porubiti pločice. Kad se dobije finalni proizvod, dakle nepravilno izgrickan ekran. Onda se pristupa konceptualizaciji LED rasvjete što je zapravo poprilično komplikovano raditi jer su ekrani okrenuti na pod i ne vidi se šta će se prikazati nakon što se rasvjeta ekrana upali. To je nešto što treba biti u stanju pretpostaviti.
Tako sam proizvoljno ubacio nekoliko rengenskih snimaka, nekakve plastične regulatore, razvaljene katodne cijevi, bakarnu žicu, neke grafike koje sam odštampao na foliji i komade nosača matičnih ploča iz ekrana. Sve skupa sam pričvrstio jedno za drugo, silikonom i sekundarnim ljepilom a na obodima sa unutrašnje strane sam provukao LED rasvjetu u nadi da ću proizvesti interesantne sjene i apstraktne i nepravilne prelome svijetla. Nakraju sam sve skupa prišerafio na zid.
Sad za sad sam nezadovoljan i razmišljam o slikarskim intervencijama s tim da slikarski moram intervenirati tako da u postojeće vizuelne forme koje postaju vidljive kad se upali rasvjeta integriram forme koje se trebaju vidjeti kad je rasvjeta ugašena tako bi se jedinstvena slika dobila tek kad se rasvjeta upali po danu. Ne znam, nisam pametan.
[~] 