Ugrađanjenje

DSC_0075

Neće biti tek tako prosto od isposnika kojemu se muka prodaje kao svrha postojanja i kojemu se svakodnevnica nudi kao estetizirana realnost stvoriti građanina koji ima plan, dostojanstvo, volju i sredstvo da u vremenu i prostoru bitiše.

Nije njegovo, nije ni njeno da gleda sa onu stranu ekrana i vidi estetiziranu sugestivnost, skupo plačenu imaginativnost kvazi talentovanih eksploatera isposništva i muke drugih ljudi.

Mučenje ničim kao da nagovještava dolazak banalnosti na naplatu. Prosto a nerazumljivo, kao da natjeruje um na dovijanje nepoznatom realnom ničemu koje stoji sa one strane ekrana bez velike potrebe da ga se smješta u kontekst vremena i kurira.

Vazda sam bio bolji, i sad sam bolji i siguran sam da ću i dalje biti bolji od svega onoga što skupo plačaš i svega onoga čemu se lažno diviš i što sa razlogom prezireš. Ja sam izvan gabarita kurirane ljepote, izvan smisla besmislenosti i skupotinje okovane odnosima hipokrizije i hijerarhijom dvorskog poltronstva koje svakim danom sve više upada u besprizornost banalnosti.

Sa otklonom prema trivijalnosti i gnušanjem, biranim riječima, mic po mic, kao da tragaš za sarkazmom, znam ja, metafora je sve manje, jer ništa nije ničemu nalik, meni nije problem, samo kažem.

Dok hodam ulicom, razmišljam o iskrenosti, kako je samo periferna. Ja ju prepoznajem, prepoznajem ja i laž. Živim. Kao u nekakvom polusnu, pokušavam da morališem, da govorom promijenim stvar, demokratski, hehe, a nekakav stršljen mi se non-stop odbija od naočale i baš čujem kako svaki put kad se zaleti udari od staklo naočala, odbije se, ja ga još gurnem rukom i on se opet vrati i direktno u staklo i tako sve dok se ne probudim. Potom razmišljam o političarima. Nije mi od svega toga ništa čudno, ali šta ja imam da morališem. Šta iko ima od moralisanja? Čemu moralista? Odakle je? Iz kojega plemena? Ima li prezime? Ima li kakva imena? Isposnik nadojen estetiziranom realnošću. Cinik. Ja.

Na jednoj strani postajem neuhvatljiv a na drugoj se samo nižu porazi. Starim. Meni je jasno ono čemu najinventivniji umovi današnjice teže i to čemu oni teže meni izgleda shvatljivo stvorljivo i dovoljno daleko da za njim nemam rašta težiti. Dođe tako vrijeme kad prošlost postane bitnija od budućnosti a budućnost poželi da se u prošlosti ostvari kao estetizirana realnost protjerana banalnošću sadašnjosti, vrijeme kad se i prošlost i budućnost ubrzaju i svakodneviziraju do te mjere da se sve mjere relativiziraju osim jedne, one za koju nije jasno odakle je, iz kojeg plemena, ima li prezimena, ima li kakva imena.

Individualnost je bitna izgleda jedino onim koje valjda zbog para, poltroni ne ostavljaju na miru. Od okruženja zavisi izgleda i težnja i iskrenost i moral. A zavist i prezir ispadaju kao novčići iz probušenih džepova, reakcije odaju namjere i sve se vrti u nekakvoj čevrntiji, banalnoj i na zor estetiziranoj ništici koja bi da je kurira neko sa one strane ekrana i učini iskrenom, vrijednom časti i poštovanja.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s