Odavno mi se mota po mislima, teorija kretanja, zapravo, teorija prakretnje. Ne mogu da je uhvatim. Sve se, hteo nehteo, kreće. Kretnju je izgleda najlakše dokazati na molekularnom nivou. U nekakvoj polu- imaginaciji. Od kud treptaj? Ciklus periodične pojave u jednoj sekundi, jedan Hz. Treba ići dublje, treba ući u razgovor o treptaju. U treptajima treba tragati za … Ne u substanci materije, već u razlogu kretanja substance. Treptaji trepere, to je jasno, treptaji trepere i u tom svom treperenju tendiraju iz haosa ka harmoniji a potom iz sebi znanog razloga, ta jedinstvena periodična pojava, ponovo počinje da tendira ka haosu. Tko li se bavi time? Ima li kakvog hajra od toga?
Čuo sam da se time bave mali ljudi iz radija. Ljudi koje privuče kutija u kojoj spava demokratija i koji kad obole od samoće, pored što puknu, vremenom postanu odlični radio voditelji, oni, naprave iskorak prema prostorima definiranim nevidljivošću i imaginacijom dokazivom matematikom i fizikom. Ne svi, samo neki. Ne postoji šareniji svijet od svijeta koji živi između etera, radija, antene, predajnika. Niko nije bliži slobodi i treptajima harmonije koji teže disharmoniji i onda ponovno ka harmoniji. Sve je tu, sve što ima smisla razumjevati, sve o čemu ima smisla razgovarati, sve što ima smisla probati kužiti i sa ostatkom svijeta podijeliti. Kad se počne od te spoznaje, jasne budu sve iščašenosti političke civilizacije utemeljene na adaptaciji nasilju i volji jačeg.
Prelijep je taj prizor reda, i ugao, u kojem se taj red pretvara u haos da bi na kraju pogleda u daljinu, u dubinu, u širinu, taj haos počeo da se slaže u harmoniju. Ironiji za volju. Ne trebaju ljudima danas ljudi koji žive u kutiji u kojoj spava demokratija. Demokratija treba da se trebuje, da se želi, da bude marketinški isplativa, politički eksploativa. Demokratija je lepa samo dok se čeka, na livadi cveta dva… 🙂 Ljudima trebaju oni koji će da im ponavljaju ono što oni već znaju.
Vrijeme i sve što traje i živi će da prolazi, a ljudi će svojom voljom težiti statičnosti. Prosto neobjašnjivo. Bez imalo stida, ponavljači poznatog će stajati u redu da naplate svoje paušale, dnevnice, refundacije i dohodke. Kao u nekakvom košmaru, većina će da se povinuje volji manjine koja samo zbog teatra glumi neslogu. Čim se svijetla kvazi koloseuma ugase, ta nesloga će ponovo da se pretvori u povjerenje ravno još jedino savezništvu u zločinu. Nesloga tako ostaje prenesena kroz eter do u domaćinstva većine koja se povinuje neslozi i disharmoniji. Većina je to koja čuje samo disharmoniju i živi svoje vrijeme osječajući samoću, osječajući potrebu da napravi iskorak prema prostorima definiranim nevidljivošću i imaginacijom dokazivom matematikom i fizikom.
Čemu bavljenje onim što svak’ zna, onim što je svakom na dohvat ruke, onim što ne iziskuje nikakvu odgovornost pred svjetlošću i vatrom? Čemu ta sila nesloge i sve te kanonade udara što prebijaju citat o citat?
Gord je korak uplašenog što korača stazom mašte i osjeća strah iskona, dok traga za smislom, prvog treptaja. Treptaja zasnovanog na privlačnosti različitosti. Eto odakle izlazi kretnja svih kretnji. Iz privlačnosti proizilazi bre … Ne iz definiranosti. Iz privlačnosti bre, proizilazi sve. Njoj se svi moraju povinovati bez obzira na socijalne uloge, uzuse i kanone tradicije, mentalitete i opredjeljenja.
Čemu to uporno koračanje i finansiranje jednog te istog puta? Jedne te iste staze, staze kojom su prošli i drugi prije “nas”? Čemu ta potreba za investiranjem u investirano pod krinkom, nema potrebe da izmišljamo toplu vodu? Čini se kako je jedino što je sigurno – u koraku koji činimo koračajući tom prtinom – to da postoji mudrac koji „zna“ kuda koračamo. Jedino tako taj mudrac koji nas je doveo ovdje gdje jesmo ima šta da kaže a da to ne zvuči cinično ili ironično. Moram li da ga slušam? Ima li išta drugo da se vidi, čuje, istraži i spozna osim onog što je upisano, kao pravilo. Bez da se spoznao smisao, u ovom slučaju, smisao treptaja. Ima li uplašeni šetač uopće pravo na utjehu?
Od nekud mora početi da proizilazi kretnja, od nekud mora početi da proizilazi sigurnost i povjerenje. Ako niodkud, ono iz nutrine, kao refleksija što svijetlost prelama i tako distorzijama tvori spektar boja, tonova, nijansi… Sve iz harmonije u haos pa ponovo u harmoniju, u nekakvom ritmu, periodičnom ciklusu neuhvatljivom u svoj njegovoj sporosti. Ritmu u kojem se sve desi između. Ritmu dovoljno dubokom da u njega mogu da zaronim i sve do samog dna vidim, čisto i bistro. Ohridsko jezero.Vidim i svoje ruke, vidim i svoje tijelo, smršao sam, nema više stomaka, nema ni grama viška. Pretvorio sam se u tekučinu, poslije toga, pretvorio sam se u vibraciju kojoj ta tekučina paradoksalno pruža otpor, pretvorio sam se u treptaj i konačno sam slobodan i neuhvatljiv oku iskusnog i situiranog mudraca, praplagijatora sa autorskim pravom na sve prošle i buduće spoznaje.
[~] 