Mjera za čvrstoću

experimentalfoto3

Eksploatacija je nasušna potreba. Radi se o izrazu volje da se pređe granica vlastitih mogućnosti i da se za potrebe vlastitosti koristi drugi ili često drugačiji. Nasušna potreba korištenja tuđih sposobnosti za potrebe vlastitosti, od koristioca, trajanjem, tvori specifičnu vrstu ljudi. To su paraziti. Viši sloj, privilegovani, povlašteni i oni koji tek treba da probaju ono na što misle da rođenjem imaju pravo. Da, i oni su kategorija parazita, s tim što oni nekako zauvijek ostanu u tom stanju “tektrebadaprobaju”. Skorojevići. Vječiti skorojevići. Paraziti su dakle svi oni koji imaju mogućnost da legitimno zagrabe u sposobnosti drugih i koriste te sposobnosti za svrhe vlastitosti svoje nasušne.

Na startu maratonske trke zvane život, priroda stvari nije obezbjedila svima iste karakteristike, uslove i mogućnosti. Čak ni staza nije protkana istim preprekama, zapravo, osim nekoliko – od strane ljudi – izmišljenih pravila trke, u životu nić ni ravnopravno. U kosmosu nić ni ravnopravno, ku'š dalje? A od čovjeka, ili preciznije, od pravnika, napredna civilizacija danas, očekuje pravdu, ravnopravnost. Očekuje se nekakva istost ali i različitost u isto vrijeme. Ne zna se, šta se zapravo očekuje. Možda se može reći da se očekuje srednja vrijednost. Nemci bi rekli Mittelmass. Argument kritičara da kažu kako onaj ko nam mukom svojom nudi srednju vrijednost kao polaznu tačku za ravnopravnost, nije u stanju biti precizan. Kako biti precizan kad je polazna tačka u odokativnosti?

Tako, u težnji ka činjenju odokativnosti preciznijom, kote se kompleksi, nezadovoljstvo, ponovo pljušte doktorati, gomile privilegovanih poluparazita spremnih u svako doba dana i noći da eksploatiraju za potrebe vlastitosti svoje nasušne. Za odbranu privilegija.

Tek kad bara presahne, na dnu ostaju skoreni najtvrdokorniji, oni koji se nemaju gdje pomaknuti. Od težine i pretilosti, ljenosti i nehtjenja. Prekomjerna eksploatacija tvori parazitstvo, a parazitstvo je zasnovano na konzumerizmu. A konzumerizam? E, konzumerizam je zasnovan na ekonomskoj isplativosti ljenosti.

Parazit je klasičan oblik profinjenog konzumenta koji zna (i to je od prilike sve što zna) ugoditi svojim primarnim nagonima kojima btw. marketinški kanali, tehnologijom podražaja, vispreno upravljaju. Parazit nema spol i kao takav, sam je sebi dovoljan za konzumerizam. Parazit kad je na vrhu lanca ishrane jednog konzumerističkog komunikacijskog sistema on konzumira samu komunikaciju. U njegovom okruženju on je jedina novost, sve ostalo je njemu podređeni sistem povlađivanja i eksploatacije komunikacije.

Najgora spoznaja parazita je spoznaja da se i njega eksploatiše. To je spoznaja koja boli. Tad parazit prestaje biti lenj. Pretvara se u hiperaktivni akcelerator gorčine, neznanja i nasumične repeticije bjesomučne i samodopadljive komunikacije koja bez imalo smisla izlazi iz usta parazita i truje eter greškama koje potom postaju osnova poruge i prvi znak mini parazitima da je vrijeme za osamostaljivanje.

Tek kad od jednog parazita nastane deset i kad svaki od tih deset počne da insistira na svojim pravima da bude parazit i da, vođen tehnologijom podražaja, trči za zadovoljenjem potreba vlastitosti konzumirajući ono što je navikao, tek tad se razvija pravi konzumerizam. Tek tad starom parazitu stvari postanu jasne. Tek tad on počne sa samosažaljenjem. Sve skupa zvuči kao nekakva tugaljiva serenada. Tako, kad se deset parazita istovremeno i instinktivno usresredi prema jednom te istom dobru ili izvoru, tad se stvara prsten. Prsten oko dobra ili izvora, koji zbog istosti prava na dobro ili izvor, tvore paraziti koji ne odustaju od svog prava na eksploataciju. Na kraju krajeva radi se o nasušnoj potrebi. „Iskonskom pravu“. Paraziti okupljeni oko izvora kojeg „s pravom“ i u skladu sa prirodom stvari eksploatiraju, ne odustaju ni pedlja, ne pružaju jedan drugom ni tren prednosti. Usmjereni prema izvoru, guraju. Troše svu svoju energiju. Ne odustaju, i dok rame uz rame guraju prema izvoru, prsten postaje sve čvršći i čvršći. Prsten istosti u kosmosu neravnopravnosti. Zar ga ne vidiš? Kakva groteska. Ravnopravnost je moguća. Samo, čini se kao da nije u rukama, već u nekakvim silama, na koje paraziti ne mogu uticati jer su istovremeno samostalni i ovisni. Zvuči paradoksalno, ali paraziti kao da su u sredini, stoje kao katalizatori između slobodne svijesti i ovisnosti o ljenosti.

Na kraju, ne prežive svih deset parazita. Tek jedan, dva. Možda tri. Tek toliko da se priča nastavi. Teško je predpostaviti, obično se desi da izvor presuši, tad se i prsten istosti u kosmosu rasprši. Ostane mnogo jeda, ostane nekakva gorčina. Osjećaj da se potrošila energija, osjećaj da se bilo eksploatisano. Teško je tad objasniti parazitu da je svoju energiju trošio uzalud. Da je sve što je stvoreno, stvoreno da bi se od svojstva rastalo i tako u nedogled. Teško je i ekonomski praktično nemoguće objasniti kratku slast eksploatacije drugog ili često drugačijeg, koja vazda završava u ljenosti a iz ljenosti tako nečujno i nežno prelazi u ovisnost o eksploataciji drugog i često drugačijeg. To je ta čuvena ovisnost o težnji da se bude slobodan, da se bude. Jer od bitisanja nema dalje.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s