U vidokrugu presjek stvorenog, u kontrastu onog što tek treba biti. Onog što će i bez mene biti. Nemoć je poražavajuća. Istovremeno ona je i utjeha. Najljepše se na duši čuti priroda. Prepuštanje njoj. Ženi. Prirodi. Čudesan oslonac u oluji, dok uplašen grlim kormilo i vjerujem da mi je jedino ono ostalo. Žena ostane na kraju, kad se vali sudare i kad se svi zvukovi sa gromovima stope i sve postane nekava tutnjava koju čulo sluha isključi, od straha ignoriše. Iznad svega, u nemiru nemira, vlada žena. Sve ostalo je mrak. Sve ostalo je more. Sve ostalo je nemoć.
Nema koračanja mrakom bez onog što se u glavi poput filma na bijelom platnu vrti, nema. Postoje ti nekakvi ciklusi koji su predugi i preveliki da bi ih se sagledalo. Pračenje tih ciklusa prenosi se sa koljena na koljeno. Procesi koji bukvalno imaju intergeneracijski karakter. Ciklusi koji insistiraju na kontinuitetima. Najrigidnijim i najkonzervativnijim kontinuitetima. U skladu sa zakonima koji su fundament unutrašnjosti.
Jasni su mi oni koji pračenje tih ciklusa čuvaju daleko od očiju i ušiju onih koji su dokazali da sve čega se dohvate mora da ode k vragu. Prepuni nekakvih razloga i nekakvih isprika i nekakvih teorija propasti i nestanka svega, i sve u vremenu kad je „stvar“ bila pod jurisdikcijom anamonih. Sve dok je bilo mene, stvar je radila a sad kad ste vi evo šta ste napravili. Sve ona priča sa podignutom gornjom usnom, tipa: „hodate po svijetu, kamčite neke kredite, išćete milostinju, da vam se plati vlastita neodgovornost i nesposobnost da očuvate i s koljena na koljeno predate plamen tradicije a ne da sa koljena na koljeno predate sprženu zemlju, ranjenike i izbjeglice, pepeo i prah, mrak i na njega kao argument, natakarenu dogmu.“
Postoje kontinuiteti, zakonitosti, ciklusi duži od trajanja života. Postoje informacije što se slažu kao lazanje i postoje zaključci unutar kojih stoje informacije koje poput DNK-a nose karakter. Nevjerovatno je kako arogancija jedne čitave generacije koja vjeruje da je samo zbog njih svijet postao i da samo zbog njih svijet treba da nestane, može da zatvori uvid u pamćenje, uvid u substancu karaktera.
A onda sekvence jednačina, brojevi, odnosi, mjere, logika. Sve stopljeno sa estetikom momenta. U gro planu usta besprijekorno našminkanih sredovječnih gospođa, jedu, žderu, piju, loču, histerično, razgovaraju i puše, smiju se kao da poziraju, sve skupa podsjeća na nacistički kupleraj improviziran za potrebe oficira poslatih na istočni front. Interijer uzaludnosti kao da melanholično šapuće, citiram: „sve je ovo sine, predstava za tvoje oči, sva ova dekadencija kontrast je neophodan da vidiš korijene hipokrizije nadmenog čovjeka i njegove dokolice“
Čini mi se da staroj gospođi nije bitno da li je vole ili mrze, čini se kao da staroj gospođi ne smetaju ulizice, navikla se valjda. Iza nje ostaje svijet prepun mreža i razgovora, riječi bez odgovornosti, osmjeha zbog momenta. Patvorenosti i taštine. Ostaju sve te greške napisane naopako, čisto da ih se tek u retrovizoru može pročitati. Greške koje nema smisla sa koljena na koljeno prenositi, greške koje više nisu ničije.
Ne moram se ja maknuti sa mjesta da znam da se ono što me na mjesto ostavilo, bez mene, sa mjesta maknuti neće. Ne moram ja gledati iz bliza i u gro planu zube na kojim ostaju listići zeljanice. Nisam ja željan a vjerujem nije ni stara gospođa, vrednovanja vrednovanja. Ja nisam kralj deponije vrednota. Koliko košta sva ta šarada, kad cuga ruku za jednu te istu tipku na klaviru zakuca, koliko košta košmar koji svoju misiju nastavlja i poslije buđenja? Zna stara gospođa, nije ona mahnita. Ona je na čelu svih razloga. Spremna. Žena, puna svih balkanskih kontinuiteta, i ogorčena i vedra i cinična i puna nade i ironična i optimistična. Žena koja zna zašto su milioni muškaraca – uz zvuk vremena – nestajali u najgorim mukama, bez prava da to bilo kome nabiju na nos i naplate i bez želje da ih se – kad se dignu vali vremena i more zapjeni kako bi taklo nebesa – bilo ko sjeti.
[~] 