Adaptacija međuređu

evolution

Ključ opstanka vrste je prilagodba. Čemu? Naučnoj istini? Prirodi stvari? Subjektivnoj percepciji? Intuiciji? Najglasniji su oni koji tvrde da se treba prilagoditi Istini. To je Istina kojoj ne treba laž da bi bila dokazana. Istina kojoj i u koju se vjeruje bez da ima potrebe za bilo kakvim dokazom. Da li su ljudi bili svjesni gravitacije i prije nego što je ista definirana i od strane zvanične nauke prihvaćena?

Stvar je u zakonitostima prirode. Zakonitostima unutar kojih je vrsta postala. Sve ostalo je istraživanje prirode stvari uz pomoć subjektivne percepcije i intuicije kako bi kao naučna istina ostalo zapisano za nove naraštaje. Istina međutim podrazumjeva nešto drugo. Istina je polazna tačka traganja vrste kako bi vrsta bila u stanju da spozna prirodu stvari uz pomoć subjektivne percepcije i instuicije i kako bi Istina, podjednako kao i naučna istina bile osnova opstanka. Kako bi vrsta znala da se prilagođava.

Čemu? Naciji? Vremenu? Modi? Pravcu? Diskursu? Sve same izmišljotine dokolice. Čini se kao da je dio prirode koji je vrsti dokučiv podjeljen. Nemoguće je izaći iz prirode i reći, e ja više stvarno ne želim biti ovo u što se vrsta kojoj pripadam po prirodi stvari pretvorila. Bilo je primjera, nije da nije. Vrsta bježi u vlastite zakone, zakone koji nemaju uporište u prirodi stvari niti u naučnoj istini već su neka vrsta neodređenih varijabli koje se prilagođavaju „slobodnoj razmjeni“.

Bez „slobodne razmjene“ unutar – od strane vrste postavljenih – ograničenja nebi bilo ni vrste, navodno, jedni bez drugih nismo u stanju egzistirati, zapravo reprodukcija je do te mjere ovisna o različitosti da je prosto nemoguće izaći iz egzistencijskih načela reprodukcije i reproducirati se.

Nauka je i tom zakonu prirode dohakala. Da li se kloniranjem duplicira i subjektivna percepcija koja kao osnova istraživanja prirode stvari vodi ka naučnoj istini koja kad se sastavi sa Istinom tvori spoznaju trebalo bi pitati sve one koji smatraju da individualizam ima prednost nad univerzalizmom? Stvara li se tako istost različitosti koja bi trebala da bude substitucija različitosti univerzalnosti koja je politički sporna? U političkom smislu sigurno ne. Kako onda da opstane vrsta? Kad nije u stanju da spozna čemu treba da se prilagođava. Prirodi stvari i Istini ili naciji, modi, diskursu, pravcu, vremenu?

Kad se naučna istina i Istina sastanu i međusobno potvrde stvari postaju mirnije i dogme koje tvore ratove odahnu, svaki predstavnik vrste nađe svoju ulogu i svrhu u sklopu vlastite spoznaje nastale na osnovu spoznaje Istine usklađene sa naučnom istinom koja je istražena subjektivnom percepcijom i intuicijom i zapisana olovkom kako bi bila smještena u diskurs vremena i postala moda i pravac kojem teži nacija. Tad sve suvišno gubi svoju ulogu a teret dokolice postaje kolektivna sramota vrste.

Da, nekad je vrsta vjerovala da je planeta ravna ploča, nekad je vrsta vjerovala da joj jedino rat može omogućiti opstanak, nekad je vjerovala da može da se duplicira i sama sebi amputira univerzalnost individualnosti. A danas eto, vrsta je okrenuta jednom sitnom partiklu prirode koji je vrsta podjelila ili bolje reči osvojila.

Vrsta se pati zbog nemoći da egzistira jer joj je priroda neisplativa. Priroda o kojoj vrsta jako malo zna. Priroda o kojoj je vrsta ovisna sad je u rukama … Pitam se vidi li nacija koliko je sićušna? Nemoćna, nekako nikako dostatna da bi se na nju bilo ponosno. Očajnički traga za medaljom na globalnom vašaru taštine. Trebalo bi da mi je žao, svih nacija jer ne tvore, već im se nameće, nebitno da li mir ili rat. Da, meni je žao svih nacija svijeta jer su svedene na defanzivne odluke i brane se kao i priroda protiv ekonomske isplativosti i političkog uticaja. Brane se protiv medija i njihovih kvota gledanosti.

Vrstu oblikuje ono što je oprašuje i reproducira, to je barem sigurno. Eto paralela sa orhidejama što liče na one životinje sa kojima dođu u kontakt. Vrsta bi da bude orhideja duh. Ona što podsjeća na odraz ženstvenosti u samoj sebi. Kao u onom filmu „Adaptacija“.

adapt1

Problem je u istosti različitosti. Nisu bitni detalji ako nemaju provaljivu kontekstualnu poruku, i tako vazda svaka štorija tendira da se svakom kaže sve, a da se niko ne zamjeri nikom.

Dosta mi je više međuređa što se ne da dokazati bez poznavanja kontekstualne poruke velikih majstora „istine“ koja niti je naučna niti je Istina. Ona nije utemeljena na subjektivnoj percepciji, ne, ona nije utemeljena ni na čemu, ona je rečena u međuređu, ona pomjera i priziva da je se slijedi da je se propituje, u nadi da će nekad da je se standardizira i dovede u pravilo, ispita i naučno dokaže i na kraju da se sa Istinom uporedi i stopi.

Ali ne lezi vraže, majstori „konteksta istine“ koja šeta po međuređu – uh kad te se dohvate, pa kad ti mladost opterete egzistencijalnim problemima do kojih ne samo da nisu u stanju da dohvate već to priroda stvari ne da – sve što imaju je jedna golema potreba da se natakare na kosti nekom ko ih sluša i da isprave sve svijetske nepravde tako što će da mu očitaju lekciju života, sve kroz međuređje. Da se ne zamjere. Ne prihvati se svako u godinama krize srednjih godina, benda, poezije i stihova, masa je onih koji se tek tad prihvate politike i iz nekog čudnog razloga imaju potrebu da svijet oblikuju. Po stare dane oplođuju.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s