Cosa familia

 

cover_esej_19
game of light

Nema control panela u demokratiji, nema. Ja eto, najbolje pamtim socijalnu anulaciju. Tad shvatiš koliko si velik ili malen bez ambijenta kojemu misliš da si okosnica. Rijetke su krvno-socijalne konstrukcije koje odgajaju anulirajući. Prastara škola. Tim konstrukcijama čovjek želi da se sveti beskonačno dugo, to su konstrukti koji umjetnika iz svojih redova uhvate za gušu i očerupaju mu krila, a pri tom, silu demonstriraju svima onima kojima je možda i žao prizora koji moraju da gledaju. Tako se sadi izdaja i svijest o njoj. Ona je fundament sve i jednog razdora, sve i jedne izolacije, sve i jedne opsade.

Toj krvno-socijalnoj konstruciji najbitnije je da prekine sve i jedan odnos, da onog kome instalira „samopoštovanje“ utjera u sramotu i da one koji vatri umjetnosti osramoćenika dodaju zrak, uzme dah.

Naizgled primitivan sistem odgoja, rigidno, tradicionalno, pod pritiskom i temperaturom koja se iz nutrine duplicira sramotom a iz vanjštine izgleda kao najnormalnija stvar. Čovjek se pogubi u nekakvoj čudnoj katarzi dok vanjštini izgleda pomalo karizmatičan i kao da nije svoj. Mada je baš tad jedino to, svoj.

Sve je do ugla gledišta na koje neće niko da sam sebe osudi. Ja tu tačku svemira koja svijetli vidim kao zvijezdu koju niko ne otvara. Ugao gledišta kojeg poput djeteta treba izvesti na pijedastal života, da ga ponovo neki gotovan pokuša prisvojiti i prodavati kao svoje. Ugao gledišta koji tek kad zasja postaje vidljiv. Tad počinje njegov put u smisao mraka. Ugao gledišta koji pripada samo onima kojima on želi pripadati. Gotovani koji taj ugao gledanja počnu prodavati kao svoj, traju koliko i svijeća, rijetko kad dočekaju sabah.

Prastara škola, usamljena, na nekoj dalekoj nadmorskoj visini, gdje je zrak bistar a tišina glasno vlada mišlju, škola sa širom otvorenim vratima. Škola koja poziva na „samopoštovanje“. Nema upisnine, nema predmeta, nema predavanja, prepisivanja. Svaki korak koji napraviš ulaskom u te hodnike je test, mač sa dvije oštrice.

Vremenom, kad prestane bol, samosažaljevanje, patetika i nesposobnost, kad se ponište sva opravdavanja za nečinjenje i kad svi razlozi za strahove postanu dio arhiva slojevitosti savjesti, razvija se smisao za ravnotežu i hod po objema oštricama.  Vrata su širom otvorena, uvijek možeš izaći i razguliti, ali škola se ne dešava u školi, škola se dešava u tebi. U tebi se sudaraju svi kontrasti koje krvno-socijalna konstrucija daljinski uljeva u vrijeme i u tvoju svijest.

Traje to, relativno dugo, dovoljno da um zaboravi razloge i početke, na kraju ostanu samo ožiljci vidljivi samo onom ko stvari gleda kroz kontekst, kroz koncept, kroz mustru. Dovoljno da pod nebeskim svodom ostane čovjek sa vjerom u sebi. Sve ostalo je efemerno. Taj ugao gledišta ne može da se mijenja, taj ugao gledišta sadržava jako malo volje, individualnog htjenja i što je najzanimljivije taj ugao gledišta se ne mijenja demokratskom debatom, ne mijenja se ni silom argumenta ni argumentom sile.

Nema taj ugao gledanja nikakve veze sa karakterom, karakter je davno spržen na temperaturama koje uništavaju bakterije nesposobne da se prilagode, bakterije koje pred svijetom i vijekom imaju opravdanja, bakterije koje nikad ne ulaze u škole na kojima su vrata širom otvorena.

Čemu sve, to je veliko retoričko pitanje. Pitanje koje stoji u oku kao pogled u vrijeme. Tako valjda izgleda univerzalna zaštita od gluposti, uticaja i ultimativnog poraza.

Bauljanje po besmislu – u fazonu ćorava koka i zrno – u nadi da će se u mraku napipati put, bez da se prođe kroz prastaru školu, školu svih škola, ima smisla jedino onom ko sakuplja razloge za nečinjenje ili onoj djeci koja sve što imaju mogu da zahvale usporedbi sa onim koji su – šta god – imali ili još imaju prije njih, djeci koja sve što znaju zasnivaju na postojećim parametrima ili preciznije, na pitanju: kako on/ona može da ima to i to a ja ne mogu? Ukratko, onoj djeci koja misle da im je krvno-socijalna konstrukcija oslonac, neka vrsta datosti i privatnosti, nečeg na što polažu ultimativno pravo, jedino onoj djeci koja ne žele ugao gledanja već bi radije čekali da zajaše na onom što samo misle da im pripada, djeci one djece koja nemaju ugao gledišta i nisu napravili korak u avliju sa širom otvorenim vratima. Tačno to je ključ kraja i opstanka sve i jedne krvno-socijalne konstrukcije.

Ka kraju ostane čovjeku da se zahvali krvno-socijalnoj konstrukciji na mjeri i odluci da se umiješa u život umjetnika iz svojih redova. Jer ne leti se krilima.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s