Sviraj kraj!

pozadina55eee.jpg
kompjuterski generirana mustra

Sad, na kraju te priče – koja nikad nije ni počela, jer tako je sa gradovima okruženim sobom i svojim svojstvom, u njima se sve svodi na svršen čin koji onda valja shvatiti kao sudbinsku datost koja nikad nije ni imala uzrok, ostaje čovjek, nesposoban da sam sebi valja. On takav zapravo je sam po sebi nekakav poziv na milostinju.

Nije on istrošen, u grud'ma još bije nekakva sujeta i još je tu misao da bi sve „to“ možda moglo i da se „popravi“, da sve „to“ možda ipak nekad, baš njega, za tu popravku i zatreba. Ali ono što je na kraju krajeva i što stoji kao sudbinska datost, samo se od sebe prihvata i nju više niko kao takvu ne propituje.

Čovjek koji je prošao kroz sve špalire, svih društvenih „krugova“, odslušao bukvice svih iznevjerenih sanjara i sanjarki, najeo se popare svih prevarenih prevaranata i bio izvozan i izverziran sve i jednom nijansom tajno-javnog blama koji je bajdvej također svršen čin samo ima historiografiju i nekakav uhodan redoslijed stvari, poteza, koraka pa je taj sistem tajno-javne prozivke i torture valjda zbog perspektive poznat jedino onom na koga se odnosi. Valjda jedino on ili ona osjeća udarce. Čovjek je za taj blam najmanje zaslužan. Ali tko što zna o zaslugama, kad sve skupa ionako nikad nije počelo.

„Krugove“ su gladni kurčevi napravili i njima nikad nije dosta krivljenja krive Drine. Možda ipak ne treba reći „nikad“ jer stvari imaju svoj tok, pa i Drina ga ima na kraju krajeva, ide to sve u nekom smijeru, koji možda i nije toliko beskonačan koliko se čini.

Na kraju stoji čovjek ni kriv ni dužan, umlačen bez da zna zbog čega, obolio od skoro svih bolesti koje ima smisla liječiti, jedva hoda, savio se u svoj skut i tako svojim nosom ore asfalt. Sramota ga vlastitog neznanja. A baš je lijepo biti svoj ili barem biti u stanju spoznati svoje mjesto. Bez znanja jednostavno nema mjesta. Ako nemaš mjesto onda ti treba biti jasno da postoji velika vjerovatnoća da si lopta. Jedna i jedina.

Dok je lopte biti će i tekme, dok je lopte biće posla i za sudije, biće potrebe i za publikom i za podmlatkom. Dok je lopte. Bez lopte sve skupa izgleda tragi komično. Neki ljudi trče uokolo bez da vidiš tačan razlog. Nekakav lik pišti u pištaljku a narod sa tribina nezadovoljno arlauče udobno smješten u plastičnim sjedalima.

Neki ljudi se stvarno nerviraju, poslije svega obole, nije im ni do čega, valjda nisu u stanju da ignorišu činjenicu da lopte nema, da svi ofsajdi i centaršutovi i svi penali i svi fauli nemaju više nikakvog smisla. Bez lopte, bez čovjeka sa kraja ove priče bez početka kao datosti dovedene pred svršen čin.

Biti lopta ima milion negativnih aspekata, osim što te šutaju i ćuškaju i nabijaju i dodaju, otimaju i tako dalje, dakle aspekata koji u čovjeku tvore razne bolesti, sama identifikacija sa loptom koja je tajno-javno izblamirana i koristi za potkusurivanje i uzajamno interesno podgrijavanje atmosfere i što je najbolnije guranje svojih igrača na teren, postavljanje svojih sudija i manipuliranje svojim navijačima i publikom, boli dovoljno.

Ako lopta ima dušicu a svi mi u mahali davno rođeni znamo da ima, onda je to ono što je boli prvo, pa tek onda sve ostalo. Lopta je u nekakvoj polu-relaciji sa svakim a nije ni sa kim, naizgled nedodirljiva i neosvojiva, ipak ničija i možda jedina u stanju biti svoja. Zanimljiva joj je pozicija u sistemu. Ne njoj, zapravo njemu. Lopti. Čovjeku sa kraja priče koja nikad nije počela, jer ko će se sjetiti početka kad svi sa tribina ima evo deset godina očekuju da neko u zadnjoj sekundi – koju mnogi sa tribina ni ne dožive – zabije taj go. I sad, kad je sve spremno, kad je čovjek konačno doživio spoznaju a poslije nje i metamorfozu iz lopte u brižljivo koncentrisanu mržnju – kojoj utakmica bez lopte koja se odvija prema planu za koji niko ne želi da preuzme odgovornost – predstavlja možda ultimativnu nagradu za sve ono čemu je – ona aka on aka lopta aka mržnja – morala biti okosnica bez da je uopće bilo jasno zbog čega.

Mudraci su iz loža nagađali, bacali oko u davnine osvetništva, u mrakove tihog koncentriranog zla i hinjaluka koji su godinama stasavali i bili oblikovani u grotlu stadiona, ali nisu pronikli u fundament. Tajno-javna osuda i blam kao da se pretvorila u informaciju koja jedina donosi bod. Jer više nije važno ko će da da go loptom koje nema. Stvar je u sistemu, svar je gdje ko igra, da li je u gostima ili je domaćin.

U grotlu se jasno je ne igra fudbalska utakmica, trenutno čovjek sa kraja priče koja nije ni imala početak, nije čak imala ni trag kojim je koračala balerina zvana iskra smisla, ima priliku da gleda kako igrači trče uokolo i psuju, uglavnom svoji na svoje, a na tribinama je sve više i više lopti. Čuje se pištaljka a za čovjeka sa kraja priče bez početka, polako se otvaraju vrata Oz-a, a Oz kao Oz, prepun refleksija, kriptičnih kombinacija, akustike, zagonetki i ogledala.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s