Kad si u problemu jer te potkradaju ili maltretiraju, ne zovi, i ne očekuj od policije pomoć, pomozi sam sebi pa će i … da ti pomogne. Tako je i sa zdravljem, ukoliko si bolestan, osloni se sam na svoje kapacitete, ne očekuj da te neko liječi. Nema smisla, osuđen si na beskonačno čekanje, na najave, na termine, na specijalističke preglede, na termine za laboratorijske nalaze, na termine za termine za nalaze za specijalističke termine i tako u nedogled, dok ti ne dodije, dok ne ozdraviš, dok ne crkneš čekajući u redu. Nema vode, nema grijanja, stižu računi, presude se donose protiv tebe po dafaultu… Afera, mediji, analitičari, opozicija, afera, afera… Nema smisla, institucije su tu da štite interese uskog kruga odabranih najboljih i najodanijih. Ne pokušavaj da promijeniš stvar, steći ćeš dijabetes, bježi.
Navuci masku lažno nasmijanog poltrona i pređi na dokazano neprijateljsku teritoriju. Zapamti da ti je domovina najveći neprijatelj. Jer ona je neprijatelj sama sebi, do-ka-za-ni. Smješkaj se dok dokazani neprijatelj zbija šale na tvoj račun, opravdavaj i budi onaj na koga se svede posao koji niko ne želi da radi. Hizmeti iza dušmanina. Ti si državljanin zemlje od koje je uzeto sve što se uzeti moglo. Dok je svojim tijelom branila tuđina i dokazanog dušmanina. Na očigled svih koji su uzimali.
Teška je ali i jedina ispravna spoznaja da se ta zemlja koja još jedino postoji u teatarskim monodramama, nema kome žaliti. Kao lane okruženo vukovima koji garantiraju da će ono preživjeti. Sve dok je njih. Takvih. Konstituisanih. Naprednih. Demokratskih. Zaduženih. Daljinski instruisanih. Naoružanih. Nikad ta zemlja nije bila država, nikad niko njome nije vladao, samo mu se to činilo. Zatvorena u trokutu između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, između neznanja, nehtjenja i neimaštine, između krvnih neprijatelja i njihovih prava i interesa, sama sebe ždere i reklamira.
Prošao je prvi april, niko se nije ni našalio, niko nije ni vica ispričao. Reklo bi se situacija je krajnje napeta a zapravo nije, žrtva je preživjela da bi bila žrtva. To je jedino gore. Žrtveništvo zarad dokazivanja žrtveništva zarad dokazivanja bitisanja, zarad razumjevanja tko zna čega.
Vicevi na račun veselih žrtava više nisu smješni. Ni vukovima. Paradoksalno. Ostaje samo prepucavanje. Ostaje samo smrad kulturoloških kompleksa koji se guše u autohtonoj srži vlastite trule i kolektivne savjesti kojoj vremenom neće imati ko da se divi. Zato nacional marketing behara. Sve više. Valjda ipak postoji nada da se reklamom mogu rješiti svi problemi.
Naravno da nije problem identitet, nije problem ni odnos između identiteta, nije problem ni kolektivitet identiteta, niti je problem identitet kolektiviteta. Dugo sam mislio da jeste ali nije. Problem je savjest kolektiviteta i nedostatak balansera, nedostatak univerzalnog neprijatelja, nedostatak onog koji će komplekse okrenuti na šalu, onog koji će možda imati dovoljno kozmopolitskog u identitetu, onog koji će svesti identitet na duhovitost a duhovitost na kolektivitet. Nema takvog. Nema nacional-kozmopolitizma. Postoji samo prepucavanje i marketinško ventranje po ljestvicama međunarodnih politikantskih i salonskih zanosa koji uslijed nedostatka znanja postaju legitimni diskursi. Nije isključeno da će uskoro doći do tendencija za privatizaciju svemira. Pod krinkom nacionalnog interesa.
Nema smisla očekivati od marketinški napumpanog zanosa da ugasi požar kad gori, da izliječi bolesnika dok je još prehlađen, da pomogne riješiti zločin i prije nego se isti dogodi. Marketinški napumpani zanos možda može samo da zna ko je odgovoran ili koga treba optužiti ili možda ni to, zavisi od veza i interesa. Istina zavisi od interesa. Pomozi sam sebi. Iz carske hazne uzmi sebi pa će ti i pastva licemjera i laskavaca pomoći oko medija i ugleda, poslije je lako, sve skupa podsjeća na šarenu lažu u koju svi vjeruju jer im se isplati. Interes.
Svima se samo čini. A čim se nekom eventualno učini da šarene laže nema, pojavi se monodrama, koncert ili neki umjetnički performans lišen estetike inovacije, lišen novosti i sve ponovo izgleda kao da je u najboljem redu. Složeno i režirano kao realnost 🙂 .
Zidovi se zidaju u vis, i na kraju svako ostaje u svojoj sobi kao u svojoj čeliji, kuca na kompjuter i gleda u jedino u šta može. Nebo. Dok nema oblaka. Dok se vide zvijezde. Nekakva sloboda. Kozmopolitizam okružen normama primitivizma. Usred zemlje okovane zlim savjestima marketinški konstruiranih kolektiviteta nacionalnih identiteta. U isto vrijeme sve se ponavlja, kao svetkovina, sve, sve, sve, osim poraza. Sve osim onoga što je istina i nema potrebe da se reklamira kao da je kolektivna terapija.
[~] 