Promijeniti će se ljudi, ne politike, one će ostati iste, nema teorije da se promijene, dok god postoji dominacija, postojati će i diskriminacija, poniženje, motiv za suosjećanje, manipulaciju i dominaciju.
U koncentričnim krugovima, stvari se postavljaju same od sebe. Ljudi se promijene i prilagode novonastalim starim navikama i odnosima. Tako se to sve skupa vrti u čevrntiju, kao u nekakvom mehaničkom satu, i stalan je taj osjećaj nepotpunosti i nerealiziranosti. Osveta nikad nije konačna, uvijek ostane nešto malo na tanjuru da se hladi, da služi kao artefakt prošlog vremena, emocija, potsjetnik, argument, dokaz…
Možda su krugovi manji, artefakti neostvarenih partikularnih osvetica kao da se ni ohladili nisu. Nerealiziranost kao da je postala uvjetovana neosvećenjem. Ljude kao da su prokleli njihovi preci, ljudi koje su prokleli njihovi preci i sve tako do ameba.
U međuvremenu, mir, toleracija i trpljenje, plejada spočitavanja i negiranja, spinovanja i dokazivanja, ponižavanja poniženih koji se za ponižavanje svete i ponižavaju dalje i dalje. Sve dok ih budućnost ne bude proklela. Kad se kletve predaka susretnu sa kletvama naraštaja desiti će se nemoć da im se čovjek suprotstavi. Kao neki teatarski čin, nekakav vrisak, nekakvo slanje u pičku materinu i prošlosti i ameba i svega novog i budućeg i futurističkog i štajaznam. Jebati će sadašnjost svima sve, eto to je to prosvjetljenje. Bez okolišanja. Dejstvo mora doči samo od sebe. Kao zakon prirode.
Ljudi se promjene i prilagode se politikama sjećanja zasnovanim na artefaktima poniženja. Tehnologija pamćenja poniženja je uznapredovala, savršeno se zna, krug osvetništva više nije svako dvije stotine godina, nije ni svakih pedeset, nije ni svakih dvadeset, krug osvete se dešava u trenutku osvete. Osvetnik se – proklet prošlošću i budućnošću – sveti sam sebi. Bez mogućnosti da sam sebi bilo šta oprosti. Zašto li je samom sebi najteže oprostiti bilo šta?
I mene je neko u ove misli utjerao, neka pička (kao karakterna osobina) koja je znala manipulisati ljudima koji znaju sklapati okolnosti onih koji su prinuđeni da… A nije da ih u ovim okolnostima života “u nas” a i drugdje nema. Brzo se nakon rata koncentrisala vlast i novac na neka sumnjiva mjesta. Kad sagledam sudbine nekih ljudi osjetim da su potezi povućeni od strane ljudi koji nemaju potrebu da račune bilo kome polažu. Nemaju vala ni interese, nemaju ni nekakvu posebnu ideju.
Ljudi su to koji su se promijenili, ljudi koji su prihvatili plamen starinskih ideja – otvoriš malo istoriju/historiju/povjest i izabereš fino period koji ti se sviđa i stranu koja ti se sviđa – ljudi koji čuvaju artefakte i spisak poniženja poniženih kako bi isti imali pravo i ponižavali i stvorili prostor za suosjećanje, manipulaciju i dominaciju.
U krug, koji se sve više sužava, kao nekakva opruga koja klikne i ponovo pokrene krug i klikne i ponovo pokrene krug i tako nekako prođe vrijeme, ja napišem ono što neko drugi odmuči, da se nebi kompromitovao, da se nebi nekom zamjerio, jer vazda ima kreativaca koje izopćiš, daš im samoću, sereš kako bez nje stvaralaštvo nije stvaralaštvo, uzmeš im šta god požele da ostvare, onda time mašeš kao svojom stečevinom, u njima proizvedeš osjećaj poniženja koji potom vremenom potakne neke dobre ljude na suosjećanje, potom poniženi počne da manipuliše suosjećanjem dobrih ljudi, isprva je pravedan nije da niiiije, da bi na poslijetku poniženi dominirao i počeo da ponižava.
U krug, u krug. Politike ostaju iste, mijenjaju se ljudi, postaju zli, postaju nepodnošljivi sami sebi a potom i drugima. Čudno je, lijepe žene i lijepi muškarci nemaju šta drugo nego da budu jedno drugom nedostižni, kao tvore čežnju koja umjesto u želju i ljubav, marketinški sustavno konstruirano na precizno definiranim tačkama nedostižnosti počne da prelazi u zavist i poniženje .
Bosna i Hercegovina je prema mom skromnom mišljenju zemlja ljudi koji još nisu ni svjesni sa kakvim oblikom neprijatelja imaju posla. Ja te ljude vidim kao da su im zavezane oči i stoje na jednom mjestu okrivljujući jedni druge za poveze koje imaju na očima. Tako mašu rukama, sa vremena na vrijeme se sudare i psuju jedni drugima i tako u krug nekakve negatiiiiiive kojoj stalno fali još malo da bude potpuna i da u tanjuru osvete sve bude pojedeno, da ne ostane ništa nedorečeno, da se sastavi vrijeme i mjesto u čovjeku i njegovom razumu i da sam sebe na kraju prokune. Eto taj tip neprijatelja ima Bosna i Hercegovina, njena prošlost, njena sadašnjost i njena budućnost, njena ideja i njena jedinstvena duša srpsko-hrvatsko-bošnjačko-slavensko-germansko-tursko-romsko-rusko-rimsko-jevrejsko-jugoslovenska.
[~] 