Nenasilna agresija

DSC_0277

U ujedinjenim emiratima haturlistana, uzajamnog mobinga i kolektivnog cviljenja pod pritiskom vlastite nemoći, neznanja, kompromitiranosti, nerealiziranosti, duga i novca, najbolje su panorame, prizori daljine i odmaknutosti.

Piti vode sa izvora, jedino je što ima smisla jer mulj javnog mnjenja se barem dvadesetak narednih godina neće izbistriti a kad se bude izbistrio tad će biti kasno, ostati će taman toliko vremena za neku vrstu elektrolize svrhe, čisto da se razmisli o svrsi muljanja javnog mnjenja.

Kako samo jeftino izgledaju ljudi prinuđeni na patvorenost, ljudi koji sami na sebe samo što nisu metnuli cijenu i onu naljepnicu, popust toliko i toliko posto. Guraju u krivinu a u sebi gutaju prirodne otpore koji im dolaze od njihovog vlastitog i ničim nametnutog razuma. Ljudi nisu u vremenu i prostoru, ljudi su u društvu i u sebi. To su parametri. Nevažno je jesu li u društvu sretni a u sebi tužni ili obratno. Vrijeme i prostor nemaju nikakve veze sa tim. Ipak, ljudi guraju u krivinu, pate sebe, pate krivinu, pate druge, šire stres, cvile, svete se mobingom u nadi da će stvoriti nove prostore za hatur. Sve spontano, sve pod velom jaranstva, sve za raju, sve za hatur koji treba da izađe kao kakav poganluk iz onog što nisu u stanju – od vlastite zaluđenosti guranja protivu vlastitog razuma – da primjete da im je autohtono i da su sami od toga – protivu čega se bore – sazdani. Sve spontano, sve pod velom jaranstva, sve za raju.

Nenasilna je to agresija, agresija koja nasilnika pretvara u žrtvu a onda žrtvu u pravednika i pravednika potom u borca za akciju koja nenasilno tvori nenasilnu patvorenost koja je do te mjere patvorena da ni sama više nije u stanju da razluči koja joj je svrha i što je najvažnije, gdje počinje nasilje. Tako patvorenik zna da reže granu na kojoj sjedi ali iz razloga vlastite patvorenosti i potrebe za “nenasiljem” nastavlja da testera. Kako sad pomoći grani, patvoreniku…?

Ko god pomoli glavu biti će proglašen dušmaninom. Snage osvijetljene reflektorima su tokom proteklih godina učinile sve što je bilo u njihovoj moći da isprovociraju porod. Ipak, beba je omudrala čekajući pogodan momenat i sad se teoretizira, relativizira, analizira, fingira, spinuje, drž’ ga, ne daj ga…

Čini se kao zna se šta se hoće, samo se ne smije to što se hoće već se mora ono protivu čega se valja nenasilno boriti. Ono što se hoće rezultat je nasilja. Kakva podvala. Siguran sam da nije jedina, da nije prva i da nije posljednja.

Pokušavam da provalim sa kakvim ljudima imam posla. Siguran sam da nemaju skrupula. Osigurani su na duge staze, sehare su im pune, glume priprost svijet, glume religioznost, najbitnija im je krinka, pr. Osluškuju čaršiju, osluškuju mahalu, posvuda su, čuvaju tajne jedni drugima, njihov kredibilitet i odanost su neupitni, oni su zapravo ti koji procjenjuju odanost, mjere kredibilitet, oni su ti koji bez nasilja nebi ni egzistirali. Sad su nosioci nenasilne patvorenosti, procesa koristi. Na vrhu lanca ishrane, pojedinci, naše dike. Oni su vazda u pravu. Vazda korak ispred svih, prosto dolaze iz drugog vremena, kao neki vanzemaljci. Tako su superiorni u odnosu na sve što je lokalno. Novčanici su im puni rješenja sitnih problema, mobiteli krcati kontaktima koji su zapravo sistemi mreža neupitnih čivija.

Sve što je organizirano omrženo kako bi se vaspostavio duh kolektiviteta, kako bi se omrzilo sve što je vlastito sve što zapravo predstavlja granu na kojoj se sjedi je autohtono i nestaje iz vidokruga, odlazi u tuđe, redizajnira se, mjenja se, jednostavno nestaje. Kad grana pukne a puknuti će nadam se, jer nema smisla da se više savija. Ponovo će ostati patetična i u okrilju mobističkog ganga organizirana gomila, da tvrdi kako je sve tuđe bolje, superiornije i kako su nam prijatelji svi oni koji su nam pomogli da se međusobno zamrzimo, pobijemo, popljačkamo i da sad međusobno u patvorenoj nenasilnosti savremenim metodama mobinga nastavljamo tradiciju uzajamnog podjebavanja i kolektivnog cviljenja pod naletom povratne autohtone mržnje prema vlatitosti i divljenja rezultatu nasilja. To je ona ista gomila koja zbog patvorenosti ne vidi kako je u svom, na tuđem. To je ona ista gomila koja više ne zna ni koga da favorizuje, ne zna ni kome da se divi. Gomila koja se divi i koja robuje mobističkom duhu kolektiviteta, svojoj taštini, sitnim šićarima i prejadnim ritualima zatvorene “povlaštenosti” koja djeluje pod parolom težnje ka slobodi. Prvo netko mora biti zatvoren u svoj tor da bi ga netko mogao iz tog tora voditi ka slobodi.

Ono što je najinteresantnije je to da nije samo nacionalizam okrilje pod kojim se organizira duh kolektiviteta mobističkog ganga. Roblje sa naljepnicom, popust toliko i toliko posto, može da dejstvuje u cjelokupnom spektru rezonantnih i disonantnih tonova i boja, sve dok mu sama suština različitosti ne dođe glave. Tad će biti kasno, ostaće taman dovoljno vremena za razmišljanje o svrsi muljanja po spektru postojanja.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s