Najzdravija je dioba na smislene i besmislene ljude. Kad malo bolje pogledam, besmisleni, kao i haos obično imaju tendenciju multiplikacije, širenja, rasta. Sve je više besmisla i njegovom multiplikacijom prosto prestaje da egzistira i sama potreba za traganjem za smislom.
Kakva je ovo zatvorenost? Šta se to pokušava dokazati? Nepravda, očita, unisono potcrtana. Traganje za kolektivitetom, po svaku cijenu, kolektivitet besmisla. Nepravda, jasna i glasna, inspirativna, svakodnevna, prisutna. Mene se opservira. Ja sam objekat analitike, ja i moja patnja, zatvorenost, otvorenost, riječ, moj rad, moj trag, zapravo ja sam supstanca nečijeg doktorata. Osjećam se prljav, ispiraju mi ličnost tuđi pogledi a ličnost mi je čista, sve sam prljaviji zahvaljujući njihovim pogledima. Nije mi jasno kako ni iz kojeg ugla, do mojih ušiju ne dopire pitanje jesam li to ja, građanin, direktno odgovoran za sav besmisao. Njihovi pogledi su profesionalni, gledaju kroz matricu vladavine sticaja okolnosti, stvorenih okolnosti u koje ljudi vjeruju. A šta hoće? Ljudi? Od čega? Od koga? Od života? Od mene? Ne znaju oni, ne znam ni ja. Iz moje golotinje proizilazi takav kontrast, socijalan kontrast, jasan kao odnos smisla i besmisla. Ja sam izložba ničega u kontekstu besmisla i dopisujem se iskrenošću sa refleksijama javnog prostora.
Nižu se inspirativne misli. Sve se više iskrenosti uglavljuje u procjepe daleke jeke. Iskrenost dihtuje. U prostoru, iskrenost odjekuje, bez nje, nema kontrasta. S vremena na vrijeme čujem kako se ljudi uljuđuju, kako insistiraju na htjenju. Uživam u tim momentima preskakanja iz besmisla u smisao.
Od kako postoji globalno selo, ljepota, ljudskost, rahatluk, merak, rasterećenost, balans, mir, ljubav… prosto nisu vijest. I opet neko napada “nas” medije :-). Mi “samo” prenosimo vijest, mi “samo” posredujemo, između besmislenika i njegovog čina besmisleništva i prestravljenog smislenika i njegove razočaranosti zbog nemogućnosti odbrane smisla. To je publika, to je javnost koja se zbog nečeg previše velikog ne buni, to nešto je besmisao.
A onda, poslednji trzaji marketinga i principa kapitalističke konkurentnosti. Meni više nije važno ništa izuzev smisla koji mi besmisao ne može oteti. Sve što besmisao može je da pojača kontrast i tako postane još uočljiviji. Smislu ne treba marketing i divljenje. Ne treba mu ništa osim jasnog kontrasta, jasne diobe. Siguran sam da je ovo nekad ranije od strane nekog drugog istaknuto. Ipak bitan je kontrast između smisla i besmisla. On se pojavi kad se čovjek usudi da promisli o cjelini njegovog dejstva ili njegovog bitisanja. A bitisanje je dejstvovanje.
Kad čovjek proba da svari vlastite domete. Tad nekad postane dostojan cjeline svog dejstva. Unutar te cjeline nastaje prostor smisla unutar kojeg se ubraja sva ljepota koja nastaje od rahatluka, meraka, htjenja, rasterečenosti, uljuđenosti, balansa, ljubavi… Sve ostalo je stvar volje i filtriranja, pravca kretanja informacije, da li će informacija ići od dejstva besmisla i prepadati smisao ili će ići od dejstva smisla i prepadati besmisao. To baš nema nikakve veze sa medijima, oni “samo” posreduju. Iz… u…
Objekat smisla pod opservacijom besmisla, to je ključ momenta i polupijanih profesionalnih pogleda što me prljaju. Možda malo vrijeđaju, dejstvuju u pravcu mojega ja, gube u mojim očima kredibilitet, gube obraz, prodaju sebe da bi prodali proizvod i vire kroz moje kretnje, očekuju iskrenost, pokušavaju da proniknu u moju cjelinu. Ne bi li je prodali kao svoju, kao proizvod. Kako nisko, kako prozirno. Nakaradno i još se širi.
Ja zapravo sebi dugujem jedan odmor, tamo gdje me zaustavi osmjeh na licu neke žene. Tamo ima smisla sjesti i odmoriti se. Biti dio nečije radosti, eto to mi se čini kao smislen životni zadatak.
Pobjeći od ovih besmisleonističkih apsurdizama koji se više nisu u stanju ni sjetiti smisla.
[~] 