Talentovana služinčad nacionalnog ponosa

dont

Čime danas napumpati nacionalni ponos? Bez njega ne ide. Bez nacionalnog ponosa nacija gubi svaki smisao, gubi beton, vezivno tkivo, gorivo… Za one svijesne svog vrha i svoga dna svaka riječ je suvišna. Ipak, čime homogenizirati naciju ako je blizu dna i duhovnog ili moralnog posrnuća? Talentovana služinčad. Tome služi ne samo sjaj i glamur, već i sam duh internacionalizma koji u svojoj potrebi da pronađe boljeg, jačeg, bržeg i štajaznam generira nacionalizme da bi ih upoređivao. Ideja olimpijade je najnacističkija ideja ikad. Neovisno o novcu i međunacističkom šepurenju talentovane služinčadi nacizama, olimpijade ili nekakva svjetska prvenstva, služe nacijama u pokušaju da same sebe shvate i drugima nekako dokažu to da su zapravo neshvaćeni genije, siroma’, napravljen od krvi i mesa ali okovan okolnostima gluposti i žrtva ispreplitanih geopolitičkih i globalističkih interesnih konflikata.

To je gorka sudbina tog duha internacionalizma i olimpijade. Neka najsretniji pobjedi i neka se najspretnijem posreći. Nema potrebe za guranjem. Ako talentovana služinčad iz koje iskompleksirano društvo crpi gorivo za vaspostavljanje nacionalnog ponosa i samim tim identiteta kojim slučajem zakaže, u publici se rađa mitsko-dramsko sjećanje na istorijske, historijske i povjesne nepravde u egocentričnoj mitsko-dramskoj interpretaciji. To je suština oboljenja. Malo malo i eto ti pojedinca koji se izdigne iznad duha internacionalizma i nametne svoj duh kao superiorniji, čistiji, bitniji, pametniji, spretniji i naravno hop cup, sretniji i hop cup sreća prati hrabre i hop cup skoći sa ruba svemira i hop cup za pare i za logotip nacionalne bitnosti. Ne možemo to svi, valja do gore otići. A onda kad dostignuće ugleda kamera i preko kamere nacija, ponos postaje beton, dobro je biti to što si. Poveznica između nepromjenjivog i nepotrebnog. A nikad ti dosta onog što ti ne treba, stara je marketinška poslovica.

Jedno talentovano služinče medijski može da apsorbira minimalno desetak propalih privatizacija, može da apsorbira čitave salve protesta, nezadovoljstava, kršenja ljudskih i životinjskih prava. Samo metneš pod nos talentovano služinče i onda ga elaboriraš do u Higsov bozon. I svi znamo sve o služinčetu, znamo manje o talentu, o talentu se nema šta znati, imaju tamo vani izvan naše avlije neki ljudi koji vrednuju šta već treba da se vrednuje. Protiv mnogih drugih i drugačijih, tih istih ljudi smo ratovali, nekad, govori povjest, historija, istorija, ratovali smo jer su drugi i drugačiji, jer su oni protiv nas ratovali jer smo drugi i drugačiji, drugačije su nam nacije, e sad oni nama vrednuju nas i našu talentovanu služinčad pumpajući tako naš nacionalni ponos. E hajd’ ti sad budi pametan.  S vremena na vrijeme čuje se i koja prosvjetljujuća misao od tih nosioca bremena mediokritetstva i ništavila poređanog po truhlim granama aparature besmisla. Sve za pare, sve za nacionalni ponos. I čini se kako je možda pametnije slušati tu talentovanu služinčad nego demokratski izabrano ništavilo poređano po truhlim granama aparature besmisla.

Znam ja da sad udaram na državu, primjerice, da je ovo Jugoslavija, davno bih ja ljetovao na nagom otoku. Ali svaki sistem ima svoje mučenike, svoje heroje, svoju talentovanu služinčad, svoje dušmane i one koji nijemo promatraju sve što se da vidjeti, to je ona tiha većina što se ibreti, stalno se nešto ibreti. Talentovana služinčad su pozitiiiiivaaa, stvarno je bezze slušati negativne ljude, baš su bezze. I kad bi naši dojučerašnji dušmani odlučili da iz našeg jata izaberu jednu ptićicu koja veze nema sa pjevanjem i rekli da je genijalna, mi bi zbog potrebe pumpanja nacionalnog ponosa i izgradnje nacionalnog identiteta pristali da slušamo falš i da se furamo.

Nacionalni ponos i nije ništa drugo do toga, furka. Mrkva koja masama koje ostaju bez prirodnih resursa, intelektualaca, fabrika, para, geopolitičkih interesa i što je najgore poslovnih šansi, služi da za njom čeznu. I dok slijede vlastitu čežnju stasava čitava industrija obmane koja mrkvu farba u koju god hoćeš boju, dizajniraju mrkvu, 3D mrkva, okreće se, mrkva u najlonkama, seksi mrkva, mrkva nedostižna, mrkva odbojna, sado-mazo mrkva. Ta industrija košta i u tu industriju je za potrebe demokratizacije neophodno investirati novac, po mogućnosti kreditima.

DSC_0171

To je kreativna industrija, industrija za stvaranje talentovane služinčadi kojoj se ostatak nacije ima diviti. Industrija sastavljena od neviđeno drskih, isfrustriranih, izopćenih i u mržnji ogrezlih profesionalaca koji svu svoju mržnju i nerealiziranost pretaču u koncentrisan bijes koji usmjeravaju prema “stereotipu”. Prema jednom čovjeku kojega uzmu na zub. To je silovanje toliko prisutno u javnom prostoru da se ne vidi. Gnjide su to koje tek u čoporu pronalaze snagu da vrijeđaju onog koji nema snage da uzvrati. Tako izgleda industrija za ponižavanje finansirana od strane industrije za demokratizovanje i dug.

Kad u državi crkne sve, kad odu svi trbuhom za kruhom, kad pognute glave nastave živote u tuđini, u tuđem, tamo gdje će barem znati zbog čega su građani/ke drugog reda, kad uposleni sretnici crknu poput jeftine radne snage praveći puteve za što brži prolazak kroz tamni vilajet, kad od fabrika ostanu samo hrđave konstrukcije i patetična sjećanja na život dostojan čovjeka, rate od kredita će stići na naplatu, dug će biti prebijen pravom na eksploataciju prirodnih resursa i na kraju će ostati roblje i parola u koju više niko neće htjeti vjerovati: Robovi mi nikom nećemo biti.

Postoje te neke greške koje su kolektivne, trebale bi biti dio nacionalnog identiteta jer savršenih nema, osim u bajkama osmišljenim u industrijama za stvaranje talentovane služinčadi koja služi za pumpanje već pomenutih stvari. Greške koje dok si nacija sama sebi ne bude priznala neće biti ispravljene jer ih nema tko drugi ispraviti i dok ih nacija ne ispravi, nacija neće biti priznata od strane drugog i drugačijeg, sve ostalo je suživot sa vlastitim odrazom u ogledalu u neodoljivoj čežnji za kozmetičkom intervencijom ako ne i plastičnom hirurgijom kako bi pumpanje ponosa imalo pokriće i kako identitet nebi bio ono što dušmanin kaže, nego ono što kolektivna savjest – ako je u “naciji” ima –  nalaže i kako bi konačno ovaj falš umuknuo.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s