~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Tekst je nastao za potrebe projekta Gradologija
Svemir, priroda, kao i sve ono što smatramo “neprirodnim” treperi i u akustičnom smislu živi. Zvukovi prolaze kroz i reflektiraju se o materijale od kojih su urbane isto kao i ruralne sredine sačinjene. Zvuk ne osjećamo samo i jedino uz pomoć sluha. Zvuk nije moguće ignorirati on je u nama i naše tijelo rezonora. Uz pomoć zvuka naše tijelo živi. Zapravo, zvuk je život.
Da bih razmišljao o pojmu “ekologija zvuka” u urbanim sredinama, potrebno mi je da zamislim tišinu, da pokretom poremetim tu tišinu i tako proizvedem promjenu. Ta promjena, to je zvuk. Mi ljudi, we the people 🙂 sposobni smo da svojim čulom sluha Bogu hvala, čujemo samo jedan ograničen spektar treptaja u sekundi, te treptaje koje čujemo ili ne čujemo, mjerimo u hercima (Hz).
Prema mišljenju Rowlanda Atkinsona, koji je inače tvorac pojma “ekologija zvuka“. U procesu konceptualizacije ili analize urbanog, zvuk često biva zapostavljen. Moć muzike, zvuka ili šumova da se odredi, definira ili markira mjesto ili prostor zapravo su parametri uz pomoć kojih se prema Atkinsonu stvara ideja ekologije zvuka.
Zvuk i njegovu kakvoću danas je sve lakše definirati, opisati, mjeriti. Jer zvuk je mjera kretanja, isto kao i vrijeme, isto kao i misao. Ipak, zvuk je konkretan i postoji kao supstanca koja odredjuje prostore. Bavljenje supstancom zvuka je bavljenje beskonačnošću kalkuliranom beskonačnim parametrima logike jedinog razuma koji svako po na osob duži. Zvukovi proizvedeni kompjuterski, zvukovi prozvedeni mehanički i zvukovi proizvedeni organski često zvuče isto međutim njihov iskon je različit. I ako se malo bolje oslušne razlika, oni ne zvuče isto. Ti zvukovi imaju iste fizikalne karakteristike ali ti zvukovi ne zvuče isto, ne rezoniraju isto u različitim akustičnim situacijama, ne reflektiraju isto od različite predmete i sintezom zvuka ne tvore isti zvuk.
Niti jedan zvuk, niti jedan ton, niti jedan šum nije moguće ponoviti. Sve što čujemo bez obzira koliko puta pritisnuli rew. – play možemo čuti samo jedanput, jer uvijek ćemo biti okruženi drugačijim akustičnim trenutkom, (intenzitet lasera, ubrzanje diska, opuštenost membrane zvučnika, pripremljenost uha, svjesna, nesvjesna i potsvjesna stanja receptora zvuka u mozgu, prostorna akustika, šumovi okolnosti, prostorne refleksije, disanje…). Sve je relativno, rekao bi Albert Einstein a ja bih – u stilu jednog nažalost preminulog ali dragog mi čepenačkog filozofa sa Sarača – samo još dodao, da je i to da je sve relativno, zapravo relativno.
Grad Sarajevo osim što u akustičnom smislu raspolaže sa interesantnim položajem (kotlina) on svojom arhitekturom svakodnevno komponuje bezbroj čudesnih i neponovljivih skulptura zvuka. Zvuk kiše u mahali i cimburanje oluka, žubor kišnice koja se nekanalisana odbija od kaldrmu i teče niz čikmu, niz stepenice… a onda zvuk Ferhadije i refleksije koje ova ulica stvara zbog visine i međusobne blizine objekata, pri čemu je za nekog ko samo sluša, zapravo izazov da odredi da li se radi o nekoj velikoj dvorani popločanoj mermerom ili je to ipak vanjski prostor. Zvuk zvona Katedrale dominira Ferhadijom i sve skupa zvuči kao da je neko stavio Katedralu u neku veliku dvoranu. Arhitektura u starom dijelu grada uglavnom ne prelazi visinu munara mahalskih džamija, tako da je interesantno slušati ezane kako decentno ulaze i šetaju se kroz mahale bez mnogo refleksija ili eha. Male kuće uglavnom upijaju zvuk.
Pa onda neizostavna “Socijalistička arhitektura” na drugoj strani grada (Hrasno, Alipašino polje…) koja zbog betona i međusobne udaljenosti objekata, visine i horizontalne zatvorenosti arhitektonskih cjelina stvara interesantne akustične cjeline koje na jedinstven način reflektiraju zvukove. Ove cjeline prema refleksijama jasno definiranih ili kratkih izolovanih visoko-frekventnih tonova podsječaju na zatvorene arene. Poseban doživljaj je slušati ove refleksije iz podnožja zgrada u novogodišnjoj noći. Zbog petardera.
Zvuk je proizvod sabiranja. Frekvencije koje međusobno (ne)rezoniraju kao i sve refleksije i svi šumovi, tramvaji, auti, haustori, pasaži, aule, hodnici, dvorane i mahale se sabiraju u jednom akustičnom momentu i prirodno tvore jedinstvene, slučajne i neponovljive elektro-akustične figure i akuzmatične kompozicije koje se prirodno miješaju i nekom smetaju, nekom su ušle u podsvijest pa ih ne primjećuje, neko se na osnovu njih snalazi u prostoru a neko na osnovu njih “vidi”.
U ljetnom periodu u ulici Krančevićevoj u blizini kontejnera preko puta restorana „Dom pisaca“ nalazi se veliki ventilator koji vjerovatno hladi prodavnicu „Konzum“, igrom slučaja taj veliki ventilator proizvodi zvuk frekvencije od 12484,998 Hz. Prosto je neopisiv osjećaj stati i slušati taj zvuk koji potpuno neprirodno, pregnantno, čisto i dominantno puni prostor od jednog kvadratnog metra istovremeno zvukovno izolirajući taj prostor kao nekakvu scenu, medijalnu okolnost, pozornicu… (odmah kod kontejnera 🙂 )
Zvukovna panorama Sarajeva ako je se sluša iz perspektive Trebevića ima permanentan šum, nekakav siv šum. Zbog visine Trebevića zvukovi automobila kao da tvore nekakvu zvukovnu maglu, ta magla je permanentna, kao podloga, kao temeljna boja Sarajeva.
Interesantan je zvuk koji nastaje kad se svi ezani slušaju iz daljine, sa Trebevića i kad je skoro pa moguće odrediti odakle se čuje koji. Jer kao promjena ezani odudaraju od sivog šuma podloge. Sve skupa zvuči kao valovi zvukova sličnih vuvuzelama. Ta spontana kompozicija koju zapravo nije jednostavno uhvatiti jednim mikrofonom već za to postoje male tajne velikih majstora mikrofoniranja predstavlja neponovljiv doživljaj.
Upravo ova neponovljivost u vremenu reproduciranosti zvuka (ploče, kasete, cd-ovi, mp3…) otvara prostor za razmišljanje i čašicu razgovora o zvukologiji grada i gradologiji zvuka.
[~] 