In the line for responsibility

Museum of torture
“Museum of torture exponat”

Ključ uspjeha unutar nedefiniranih odnosa je sigurna distanca i pokeraška faca sa mističnim pogledom na stvari i pozicijom bez odgovornosti.

Tako provincijalni svijetonazor troši univerzalni svijetonazor. Tako najprostija neodgovornost troši odgovornost drugih da bi u konačnici ne samo opstala, kao nekakav parazit, nego i svojom neodgovornošću nadvladala odgovornost.

Možda zvuči nemoguće ali postoje načini da neodgovornost nadvlada odgovornost. Demokratija je možda i najbolji „environment“ za takve situacije. Jedino na demokratiju je moguće instalirati takve programe neogovornog dejstvovanja, zapravo jedino je demokratiju moguće na takav način hakovati, na nju nasaditi sve i jedan krekovan software i tako sve i jednom software-u omogućiti potpuno neodgovorno djelovanje.

Ključ je u opstanku. Čast, odgovornost za postupke, misli, riječi i namjere samo smetaju da bi se egzistiralo u okruženju koje troši isprva najbolje i najodgovornije a potom sve manje odgovorne i sve gore i gore. Na kraju a možda ni tad, na sceni se pojavljuju nepotrošeni bezličnjaci produhovljeni provincijalnim vrednotama i oblikovani provincijalnim jastvom. I danas ih je moguće prepoznati dok zasiru (od glagola srati) sve što im otvori vrata i kaže put.

Potpuno začuđeni, prosto nemogu da vjeruju da je došlo i njihovo vrijeme. Vrijeme da se troše za opću stvar. Vrijeme da stvore novu vrijednost, da daju svoj doprinos a ne da se doživotno laktaju i ventraju po socijalnim ljestvicama dokazivajući svoja prava na privilegovane pozicije bez odgovornosti.

Uskoro, kad počne potraga za novim licima, taman nekad pred izbore, kad počne potraga za muškarčinom papučarom, slobodoumnim vojnikom i na daljinski upravljač navođenim liderom. Univerzalnim stvorenjem koje u narednom periodu u veoma kratko vrijeme, svojom karizmom može da pokrije sve rupe u budžetima i da pokrije sve – provincijalnim privilegijama formirane – izdatke, da na funkcije bez odgovornosti bilo kome pozapošljava sve svoje rođake a onda da oni svojim dejstvom „vrate dug“ svojim rodnim provincijama tako što će proizvesti dug kod komercijalnih banaka kojima je btw. struktura kapitala krajnje neuhvatljiva. Sve u ime cjelokupne države.

Na kraju te vrste investicija ostaje očuvani provincijalni mešetar koji je u korist državnog duga sproveo put do svog imanja i asfaltirao put do svoga sela. Njegovo imanje i njegovo selo jednog dana će biti primorano da mu se oduži i da ga imenuje u najmanju ruku svojim begom. Jednom kad narod bude demokratski birao svoje begove i svoje plemstvo, jednom kad se uvede porez na zemlju. Uskoro će početi i realizacija strategije za razvoj seoskog turizma.

Do tad će biti potrošeni svi oni koji su ukazivali na probleme fabrika koje nemaju svojih tržišta jer je ekonomska izolacija postala neizdrživa i jer proizvodi više nisu konkurentni. Potrošiti će se i fondovi za nevladine organizacije a i javni derneci će postati duda varalica koja se jednom godišnje desi kako bi se stvorio dojam rahatluka. Već sad ti sajmovi taštine proizvode više zavisti nego što zapravo formatiraju pravce stremljenja ka boljem društvu.

Rad je ionako instrument za eksploataciju onih koji rade za novac onih za koje novac i privilegije rade. Kad se oni koji rade za novac potroše naći će se oni koje će sila prilika natjerati da promijene svoje prirodno stanište i postanu oni koji su u nekim drugim staništima pozivaju na ljudska prava i tako kolektiviziraju kako sebe tako i one kod kojih traže svoja prava, tako opstaju u izmaglici težnje ka ravnopravnosti, opstaju a zapravo se polako troše i nestaju.

U novim životnim sredinama ti ljudi nisu domaći i primorani su da se za korist svojih potomaka čitav život prilagođavaju adetima koje zateknu tu gdje ih sudbina i valovi nanesu. Sila prilika je čudo. Silu prilika sile oni za koje radi novac i privilegije. Tako ta internacionalizacija potrošnje ljudske snage ulazi u mrak u kojem jedino ratovi na lokalnom nivou definiraju pravo kabadahija da zauzmu nova mjesta privilegovanih eksploatatora, da ponovo u korist državnog duga uzimaju za potrebe svojih budućih feuda.

Uzimaj globalno da bi zadužio lokalno i za sve loše optužio globalno dok jednog dana globalno ne skikne, a tad nastaje velika jagma. Tad je najvažnije sačuvati živu glavu i pronađi poziciju bez direktne odgovornosti, namjestiti pokerašku facu i lagano na sigurnoj distanci stalno biti politički korektan i u pravu.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s