Teško je danas zadržati pažnju jednom čovjeku. Kako onda iskomunicirati poruku? Kako uopće funkcionira taj tok komunikacije koja bi da se smatra javnom? Gdje taj tok uopće vodi? Analiza komunikacije je analiza vlasti. Vlast je nekad davno bila stvar jednog uskog kruga ljudi a danas je stvar jednog širokog kruga ljudi. Nekad davno bilo je moguće postaviti pitanje toka javne misli i bio je izazov odgovoriti na to pitanje.
Danas je izazov opcionaliziran. Široki krug ljudi koje se javna misao tiče ima opciju da kaže da ga se ne tiče. Ima opciju da bude anoniman. Ima opciju da deklamuje opće i poznato, da dekonstruira konstruirano, da radi što mu je volja, ako mu je volja, široki krug ljudi. Istina je ista kako god da je gledam, rečena riječ je rečena bez obzira na broj mikrofona postavljenih kako bi se toj riječi dalo na važnosti. Kakav reciprocitet, nedvojben, jedinstven, jasan. Riječ, njena faza i ono što joj daje masu.
Noga preko noge, štikle i sugestivnost, plastika i marketing, kao neoborivi dokaz egzistencije. Legitimno pravo ultimativnih gnjida da politički korektno idiotiziraju prazne umove opterećene ništavilom i nerealiziranošću. Mislilo se dugo da to ide, pedeset puta ponovljena reklama se isplati kolektivu gospodara javnog toka misli, isplati se i nemoćnim da prodaju moć i istovremeno je kupe od onih kojima je moć razdijeljena do mjere neprepoznavanja.
Narod je najbogatiji i najjači faktor u državi, samo iz nekog razloga još nije mentalno sposoban da se nosi sa vlastitim kapitalom pa mu trebaju bankari, trebaju mu posrednici, političari i čitava kamarila novonastalih prevrtača očiglednog i presretača šokantno neophodnog i tako u nedogled. Kad ih sve sabereš i posložiš, kad posložiš koliko para im taj narod daje da mu pomaže da prelije ništa iz šupljeg u prazno i na poslijetku spozna sebe onda ti bude jasno koliko zapravo košta informacija. Koliko zapravo košta pažnja. Koliko košta promijena u svakom smislu te reči.
Ali dobro, dok je cirkusa biće i svih gore pobrojanih. Modernizacija je uradila svoje. Stvoren je privid univerzalne mogućnosti da se sazna sve što se želi saznati, privid da se iz mraka i konfora može obarati sustav interesa, privid da se može reći kome god se hoće reći šta god se hoće reći, da se može vladati bez da se mora misliti, da se može živjeti bez da se mora osjećati: samo cool, samo reklame, samo udala se ona, oženio se onaj, samo razvod, samo odredi se, samo podijeli se na tabore, samo komentariši, samo lajkiraj i sve će biti uredu. Eto tu smo.
Infrastruktura postoji, profesionalan stav postoji, potreba da se zaradi lični dohodak postoji, ambicija postoji, tehnički preduvjeti postoje, ljudi postoje, novac postoji, sistem je tu, prava i zakoni su postavljeni i smrde kao i u svim oblastima u kojima se čovjek želi zatvoriti u vlastite zablude, i na kraju, pravnici imaju zakonski problem, političari političku krizu a diplomate diplomatski imunitet. Povjerenje je nebitno a istina stoji kao centralna vrijednost oko koje se okreće svijet. I samo je treba iskomunicirati sa nezainteresovanom gomilom.
Deficit sadržaja kao stega za vratom, kao vještica koja steže svoju voodoo lutku za vrat ne dozvoljava korak u beskonačnu improvizaciju. Šta reći, konzervativna je i uplašena od mišljenja publike, pobjegla je poput srne. A i publika je prgava, prepuna gnjeva, niskih udaraca ispod pasa, uvreda i kompleksa, samo su naizgled nezainteresirani i šatro tolerantni, više su indiferentni i svladala ih je mržnja, prate drugog da nebi bili odgovorni za svoje postupke.
Zamisli samo stati iza svoje savjesti, kakav bi to bio krešendo, za početak dugog epa, epa o životu, epa koji dodiruje ono što se ne da dirati, epa bez košuljice, epa prepunog intermeca, snimaka bez komentara, komentara bez vizuelnog dojma, kompozicija bez ritmova, ritmova bez ponavljanja i mora nekakvih intervencija, prekida, improvizacija, umjetničkih sukoba i istine koja je tu, samo ju treba iskomunicirati.
Treba imati hrabrosti i uletiti u istinu, sagorijeti u njoj i otići u najnormalniju penziju kao gospodin autor, sunčati se na teraci odmarališta u novembru i dovršavati portret žene čiju ljepotu te ceo život bilo strah gledati.
[~] 