Hajde eto barem su pokrenute neke mjere da se smanji emisija štetnih čestica u ono što je ljudima za egzistenciju najneophodnije, zrak. Ali zašto se krenulo od neparnog broja?
Privilegovana i ujedno uglavnom u kredite uvaljena klasa populacije 🙂 zagađivača negoduje i buni se. Teško je shvatiti, ljudi koji se nisu uvalili u kredit ili nisu svoj obraz žrtvovali za kreditnu solventnost zapravo nemaju pravo ni na egzistenciju kao ni na ono što joj je za istu nasušno. Lauferi nemaju auta, para, kuće, stana, na pozicijama jarana, lauferi šetaju i troše zrak. Logika je to apsolutnog odsustva socijalne svijesti – do autizma individualiziranog – bezobrazništva.
Smog od kojeg se ne može bitisati učinio je vidljivim ono što nije vidljivo bez njega. Bolest nije smog, nije ni sagorijevanje štetnih materija, niti je to reljef, kotlina, bolest je normalnost principa samouništenja bez obzira na svijest o istom. Za smog nije odgovoran ni kriv ministar. Bez obzira na kašalj, bez obzira na očitanja o kvalitetu zraka, bez obzira na sve, kapetan jednostavno nije u stanju da naredi moru kako da se ponaša. Ministar smanjuje grijanje ali održava cijenu istog. Totalno normalno. To nikome ne smeta.
Čestice ostaju u atmosferi i lebde tvoreći sivkasto-plavičasto-smeđu boju, kroz nju sunce prelama svijetlost kojom boji okolinu, drveće, zgrade, automobile, ljude, životinje…
Kroz otvore na koži ljudi i životinja, čestice ulaze u organizam i tu se nastanjuju, tu ostaju i čekaju priliku da se integriraju a onda zavladaju. Čestice ulaze i kroz respiratorne organe i direktno preko pluća gledaju da se integriraju u krvotok a kroz krvotok tko zna u šta, između ostalog i u genetiku.
Mučnina neka, glavobolja, neka opća nesigurnost i malaksalost, depresija i nekakva ranjivost, pad imuniteta, kašalj. Virusi su također tu, među česticama, žive i rade, upadaju u sistem, na isti način kao i čestice, sistem grca. Čekaonice u ambulantama pune se očajnicima, nervoza je na nivou. Administriranje bolesti ne samo da je zahtjevan posao za koji je neophodan visok stepen informatičke discipline za koju fali edukacija, nego je bolest živa kao i njen nosioc i ima tendenciju mijenjanja, mutacije i prilagođavanja novonastalim okolnostima. Vrlo često voli da zavlada situacijom u kojoj se njen nosioc nalazi a kad je bolest normalnost onda…
Bez automobila jednostavno više nije moguće egzistirati, bez gužve i raskrsnica, nervoze, psovki, psihotičnih pogleda, zvjerljanja uokolo u potrazi za parkingom, jednostavno nije moguće egzistirati. Bez konzumerističkog kurčenja je egzistencija besmislena. Bezobrazništvo vjeruje jedino u kurčenje “uspješnog” modela i marketinške ikone, logotipa, simbola…
Vazda je u gradu bilo smoga, vazda su ljudi ovdje prerano umirali na „Podhrastovima“, vazda je bilo normalno pušiti hodajući uzbrdo, vazda je smog bio prisutan u atmosferi, on jednostavno zimi nema kud i mora da ostaje u kotlini i gomila se, baš kao i buka, jer i to što se čuje je zagađenje ali o njemu šupačka generacija koja poput hemoroida visi nad glavama – u kreditima ogrezle – populacije ionako pojma nema, tako da kad “oni” nemaju nekog “svog” ko će od nekog javnog problema da hajruje neke pare od stranaca, onda to nije ni problem. Ali, nećemo sad o buci, ima i bitnijih stvari, hroničnijih problema, to sa bukom ćemo tek kad se pojavi stranački obojen ekspert za javnu buku. Babin sin. Zvijezda koja samo što nije oženila atraktivnu glumicu, voditeljicu programa… Neko ko će moru reći kako da se talasa 🙂 .
Stotinama godina se čestice integriraju u krv stare gradske raje. Dok ispisuju stihove gledajući sa prozora svoje sobe svijetla svoga grada. Sad bi trebalo početi manje zagađivati zrak. Ne znam zašto, možda zato što na novogodišnji koncert stiže raja sa strane. Možda zato što se za Božić hoće politički uvrijediti katolike? Čestice su spremne, akumuliraju se ovdje stotinama godina, u kotlini su autohtonije od najstarije gradske familije, autohtonije su i od samog pojma „čestica“.
Čestice se slažu i sad će se slagati samo u matematičkom algoritmu parnog i neparnog broja, slagati će se i ostajati u kotlini čekajući da ih udahne nemiran čovjek koji pokušava da se – duboko udahnuvši „zrak“ – smiri i iz dijafragme izbaci nemir. Udahni smog i izdahni nemir. Udahni čestice i izdahni svijest o istim.
Sunce danima ne prolazi u grad, vlaga se akumulira i stvara maglu, čestice su se razbaškarile a zima im ne može ništa. U ponoć, kad grad bude osvijetljen najmodernijom rasvijetom, a autohtone čestice u svoje okruženje prime i miris baruta, petardi i prskalica, hladnoća i vlažnost zraka biti će ključna za ambijent neke vrste saune. Vlaga vlastitog, privatnog, individualnog daha umivati će lica i toplotom otvarati pore na koži, a čestice će nadirati uz muziku sa najbolje opreme za zvuk. Unaprijed se izvinjavamo zbog mikrofonije. O buci ćemo nekad drugo. Perfekcija. Element okoline. Petarderi u akustici kotline i arhitekture kapital-liberalizma, znam ja, zajebana je perfekcija. Zajebano je kad hoćeš stvoriti merak a da se pri tome niko ne otruje. Kad hoćeš ugoditi moru, a more ko more, nemirno i plavo kao tananannanananana…
Jednog dana, kad prestane kurčenje, možda fina gradska raja i prodiše.
[~] 