Na kraju, na obzorju, kao nekakav razred sastavljen od kulturoloških jahudija kojima koliko god nebesa para doznačila, kako bi rasfarbavali ono što su istini za volju nebesa sama – čisto da imaju novim naraštajima čime da opravdaju nerad, neznanje, nehtjenje, nemanje i na kraju krajeva ništavilo koje iza sebe ostavljaju – kulturološki i zafarbala, ono jahudijama bude malo.
Nekako kao da stanoviti i utemeljeni anonimni otimači mira, života, para, rada, sreće i odgovornosti polako pokušavaju da instaliraju nešto bolje, a šta realno može biti bolje od života, para, rada, sreće i odgovorenosti? Da nije možda ovaj umjetničko-kulturološki opus radova na teme: rat, smrt, bijeda, nerad, agonija i kreativno izmišljanje sila koje su se usmjerile i od nekud došle i nešto hoće i kao trebamo da se branimo, da nam ne otmu sav ovaj jad i neimaštinu, svu ovu neodgovornost, neznanje i idimidođimi bez kojih život uopće nebi bio inspirativan.
Koga zapravo „duh umjetnosti“ – kojeg očigledno nema ko da vidi – ove brdovite ledine smatra odgovornim za ovo čime je i sam inspirisan i zašto mu kao kakvom razredu jahudija vazda anonimni otimači mira, života, para, rada, sreće i odgovornosti finansiraju arhiviranje hronologije rabota za koje već dugi niz godina niko ne preuzima odgovornost? Šta zapravo hroničari gluposti i izbjegavanja odgovornosti misle kome oni pjevaju i sviraju. Da nije kurcu?
Fotografije su sve veće, izlaze iz okvira magazina, tableta, pametnih telefona, mali su postali i bilboardi, rezolucija je sve perfektnija, trenutak savršenih linija na platnu preko čitave zgrade, preko čitavog grada, preko čitave brdovite ledine, jedno te isto lice, ogromno, viori na sjevercu koji duva i kroz mozak pronosi hvalospjeve ničemu.
Nismo mi toliko kulturalni niti smo čega konstitutivni, koliko smo o/Ostali u izmišljenoj ironiji kontekstualne umjetnosti. Što je platno veće to onaj što projicira na njemu nezaježljivo želi da ostavi što veći uticaj, veliko platno, velika slika, veliki redatelj, veliki glumac, velike riječi, veliki kurac palac, ogromni razglas, penetrantni reflektori i na kraju mali čovječuljak u publici sa viškom vremena i poderanom ulaznicom od toliko i toliko maraka. Uticaj. Onaj što ostaje preko više stotina godina, to mi daj sestro-brate, uticaj na koji se svako malo neko osvrće, uticaj koji se citira, kopira, reproducira i elaborira. I platno, a ono je vazda malo, ocam’ vazda treba veće, vazda bolja rezolucija, a sve košta, ali ništa kao savjest i anonimnost.
Košta i nekako kao da preleti preko naroda kojeg se ionako sve skupa ne tiče. Narod plača poreze i plača i plača i plača da na platnu kojim nebesa sapiru svoju savjest i čekaju da im se postave pitanja na koja imaju spremne i ironično uzvišene odgovore, u fazonu, oni su iznad ogromnog projekcionog platna nadvijenog nad brdovitom ledinom. Realizovani kroz sistem selekcije, audicije i odabira najboljih od najboljih rođaka, ufurani u beskonačnost nedostižnu poreskim platišama, kao nekakva nadljudska stvorenja pred kojim bi trebali klečati oni koji tim nadljudskim stvorenjima plačaju da ih truju izmišljenim kontekstima koji vazda nekako imaju onu seljačko-političko-ideološko-istorijsku notu „u šali pa privali“ ili „kćer karam a snahi prigovaram“ stratešku komunikaciju. Estetski kod svih tih radova je jednak i isti i determiniran, i beskompromisan, i uzvišen, i ideološki nema dalje. Ko nije cool neka ne gleda, ko ne gleda nije cool, nije raja, nije naš.
- Brdovita ledina, ima jednog pisca, jednog pjesnika, jednog režisera, jednog fudbalera, jednog gitaristu, jednog bubnjara, jednog glumca, neprikosnovenog ovog onog. Nema drugog osim u slučaju kad treba biti gori. Čisto radi demonstriranja sile.
- Brdovita ledina ima publiku kojoj stalno treba spočitavati ni manje ni više nego kompletan sistem vrednota, ili još bolje kompletan „mentalitet“. Možeš li zamisliti zemlju u kojoj jedino ljudi koji su došli sa strane valjaju a sve što je dio „mentaliteta“ te zemlje ne valja? Možeš li zamisliti dušmanina koji mrzi tvoj „mentalitet“? Bolje reći došmanina koji te do te mjere javnom brukom i ismijavanjem hinjski ponižava, liječivši tako anonimno i kroz javni prostor svoje komplekse, i to dugi niz godina, da počneš da misliš da ti stvarno nešto nije u redu sa „mentalitetom“, sa nekakvom suštinom kulturalnosti. Jebote dokle to ide. Mislim, hajde da se nekom ne sviđa priroda, ili prirodni resursi pa nešto, ili da se nekom ne sviđa fizički izgled pa ono… ali da neko ima problem sa mojim „mentalitetom“, pa jebote. A ja vrata otvorio, ja bujrum, ja fino…
- Na kraju krajeva brdovita ledina ima anonimne sponzore, sistem za preprodaju preprodanih kopija magle. Kod njih se stvari dogovaraju, sve je neko platio, sve košta.
Tako scenografija nebesa nad brdovitom ledinom funkcionira, bez ičega estetski novog, ili McLuhmanovski shvaćeno „vrućeg“, neka nama hladovine, nemoj samo da slučajno neko uključi svoj mozak, svoj „mentalitet“, svoje vrednote, btw. one iste zbog kojih se žrtvovao mir, život, rad, pare…, ima ko će da misli, živi, zajebaje se, biva profesionalno realizovan i kad mu se pokloniš možda te i potapše po ramenu, možda te i spomene u intervjuu ili kroz kontekst.
Nove su to hijerarhije. Tako to ide, svakog neko nekad negdje pomene, pa mu se nekako sreća osmjehne, u drugom planu prošeta se logotip, pare eto nekako stignu, neki se ljudi pomjere, neka se mjesta otvore i sve je više gotovanluka i potrebe za slobodom i tako nekim modernim idealima.
Fabrike su zatvorene, narod besposlen, opterećen vremenom i vlastitim rezervisanim nadgrobnim spomenicima/nišanima koje nosi i koji ga kad – u samoći slobodarske individualnosti – lipše pod jarmom anonimnih sociopata, samo poklope kao neka istina, dobra za scenarija, dobra za realiziranje ideologije parazitstva koja danas obitava na tronu investitora i sponzora otkupa prava na reklamiranje besmisla.
Visoko iznad platna, sa one gornje strane, tamo gdje se projicira negativ da bi se udaralo na savjest neodgovornih ucviljenika i politički korektnih izopćenika, kako bi se nalazile pare za projiciranje “pravednosti i istine” onim koji gledaju odozdo, sa zemlje, krvlju i znojem natopljene, brdovite ledine, kako bi se njima opravdala trampa u kojoj su mir, život, pare, sreća i odgovornost zamjenjeni za rat, smrt, bijedu, agoniju i da prostiš inspiraciju.
[~] 