Da skratim, stavljeno mi je to do znanja, davno. Postoji čitav niz razloga zbog kojih nemam kredibilitet da bilo šta kažem. Ni tu gdje sam rođen, ni tamo gdje sam prognan, ni ovdje gdje sam se vratio, ni onamo od kud sam se vratio. To bi vjerovatno trebalo da bude jasno svakom muškarcu koji napusti kontinuum svoga života i počne da živi negdje drugo, sa one tamo strane ograde kultur-političkih predrasuda. Za žene ova pravila jednostavno ne vrijede.
Sve i jednom muškarcu koji je napustio svoju životnu sredinu mora biti jasno da se više nema pravo osjetiti suverenim bilo gdje, uključujući i životnu sredinu koju je napustio. “… ko jednom ode nek’ se ne vraća…” kaže jedna ljubavna pjesma od sarajevskog benda Konvoj.
Nema suvereniteta iz prostog razloga jer izbjeglica ne raspolaže sa kredibilitetom da bude lojalan bilo čemu ili bilo kome, čisto zato što nije iz tog miljea u kojem se nalazi i u kojem jeste. Na drugoj strani, izbjeglica je i dokazani izdajnik, dezerter, pobjegulja i miš. Osoba koja nema pravo da bude suverena tamo odakle je pobjegla. E sad, čemu služi suverenitet, čemu zapravo služi kredibilitet, čemu služi lojalitet? U šta se pretvori čovjek kad ostane bez pomenutog? Globalno? Lokalno? Glokalno?
Ispostavilo se nažalost da je multikulti priča zapravo samo priča, zajednička težnja, EU, BiH, Distrikt Brčko, Jugoslavija, UK ili Sjedinjene Američke Države… Ono, ako prođe prođe. Da se ne isplati i da je najbolje držati se svoga plemena, naravno ako te to pleme u međuvremenu nije žrtvovalo i poslalo da pogineš zbog nekog srednjevjekovnog ideala ili dokazivanja lojalnosti plemenu kako bi generacije koje ti nećeš tehnički ni napraviti, bile suverene i lojalne zastarjelom idealu.
Priča o Multikultiju (to je maskota čovječanstva) priča je koja nema kraj, nema ni početak, ona zapravo samo ima konotaciju, nema ni sadržaja kako treba. Ipak, da bi multikulti priča uopće imala slušatelje potrebno je stalno multikultizirati sredinu. Pokrenuti mase, neka idu pješke, bez cipela, mase prepune priča, mase prepune doktora, mehaničara, tehničara, arhitekata, glumaca, ljudi koji prestaju biti to što jesu i postaju jedno. Izbjeglice. Ljudi bez kredibiliteta, identiteta, političkog suvereniteta i naravno lojaliteta bilo čemu.
“Neko” drugi će vremenom da ih prepoznaje iz mase i da im povremeno uz prisustvo budnog oka kamera i predstavnika komercijalnih medija, sa gospodske visine, potvrđujući svoj suverenitet, gostoprimljivo udjeljuje dostojanstvo koje im je “neko” oduzeo kako bi uopće došao u poziciju da javno prezentira svoju “ljudskost” u vremenu tuđeg jada, za koji razumije se nikako da se nađe “neko” odgovoran. Ja nekad mislim da je prvi “neko” iz ovog pasusa zapravo povezan sa drugim “neko”. Čudo je to kako ljudi koji se bore za pitanja identiteta u svojoj borbi obično nose fantomke ili maske.
Kad se sve to nadigne i krene masa, onda oni kojima je – da bi se moral-politički uzdigli – potreban kredibilitet više, počinju da pričaju priču o onima koji nemaju ni ciglu na cigli a kamoli da osjećaju lojalitet prema toj cigli na cigli, a o suverenitetu tih ljudi da ne gubim vrijeme. Zapravo koga bi mogao zanimati suverenitet tih jadnika koji su izranjavani, sami, napušteni, depresivni, osakačeni, nacionalno isfrustrirani i seksualno degradirani? Hoće li oni biti glave nekakve porodice koja će biti dio nekakvog multikulti društva? Hoće kurac. Pitajte ucviljene desničarske bakice šta će za tri generacije biti izbjeglice. Ta tiha degradacija o kojoj bakice šapuću je u slobodarskog Francuskoj rezultirala onim čime je rezultirala, o tome najbolje govore baš treće generacije Frankoafrikanaca, Frankomarokanaca…
E, tako sad njih koji su ušli u EU ima 1.000.000 spremnih na jaram bez suvereniteta, bez dostojanstva i bez kredibiliteta, trebaće im dakle tri generacije da popizde. Do tad njihovo je da šute, da se provlače kroz socijalne zakone, da rade za minimalne nadnice, da se prave da ne znaju i ne razumiju i kad znaju i kad razumiju, da dvore podobne, da se sklanjaju lojalnim i suverenim, da budu Sejdić i Finci i svi Ostali. Kozmopoliti, multikultiji, izmišljeni ostaci priče bez kraja i početka, bez sadržaja.
Ako im slučajno padne na pamet da se vrate, u po frke i asimilacije ili štajaznam, da ih iz nekog razloga deportuju natrag u zemlje iz kojih dolaze, čeka ih to da u svome plemenu budu Sejdić i Finci zajedno sa komplet svim Ostalim, da se provlače kroz socijalne zakone, da rade za minimalne nadnice, da se prave da ne znaju i da ne razumiju i kad razumiju, te da dvore podobne, lojalne i suverene, socijalno povezane, bogate i pune raznoraznih uticaja a istovremeno, po potrebi, siromašne i merhametli prema najugroženijim populacijama, prepune razumjevanja i nemoći da bilo kome iz'ev sebi pomognu.
Na kraju se svakako sve relativizira, tik prije nego se otvore vrata Oza. Izbjegli shvate da na svijetu nema granice iz'ev one koju stvore oni koji ih protjeruju, popljačkani shvate da je to što su mislili da je njihovo, zapravo oteto i prokleto tuđe otajstvo, suvereni shvate ko su i zašto su tu gdje jesu, i svi, tek u nekakvoj staračkoj nemoći da promjene stvari, prije ili kasnije shvate da je to bilo to. Proš'o voz. U prošlosti se neko dobro nasr'o prošlosti a neko se iste dobro najeo. Sad je najbolje da se svi okrenu budućnosti.
Bila je to 2015-ta. Bio je to svijet prepun ljudi bez trunke samopouzdanja, dostojanstva, kredibiliteta i suvereniteta, svijet izbjeglih i protjeranih, poniženih, uplašenih i rasijanih, propalih, silovanih, svijet sa žicama na markiranoj teritoriji, svijet gramzivih bogataša i usamljenih siromaha, na koncu, bio je to svijet, kao i uvijek što je bio.
[~] 