Pijedastal na koji je izdignuto egzistencijalno socijalno pravo postao je nedostižan i vrijedan čežnje ideal mladog Bosanca i Hercegovca kojeg dvojstvo socio-političkog konteksta života istovremeno ignorira i sažaljeva. Stara narodna poštapalica kaže: burek pita zeljanica, vlast ima dva lica.
Zvuči paradoksalno ali dvojstvo kao politika permanentne usporedbe viđena je i ranije, pogotovo u zemljama Južne Amerike, u vremenu kad su osvajači tih „novih svijetova“ dolazili da „civiliziraju“ domicilno stanovništvo. Uvijek je ta vrsta politike dovodila do zavađenih koji su se uvijek počinjali ponašati suprotstavljeno i iz „neobjašnjivih“ razloga zavađeni, nisu imali kulture dijaloga ni seminara o istoj, te su pristupali argumentu sile čime su u očima „civilizatora“ bili neprosv(i)jetljeni divljaci koji se kolju oko – „civiliziranom svijetu“ – neobjašnjive mržnje.
Ukoliko u google translator ukucate njemački pojam za ovu specifičnu vrstu političkog ponašanja „Zweitracht“, kompjuterski program će se našaliti i izbaciti prijevod „dva Bavarca“. Interesantna kompjuterska šala.
Nema reda u koji mladi Bosanac i Hercegovac može da stane i dobije svoje ljudsko pravo da se educira, ne nema reda u koji može da stane i da traži radno mjesto, ne nema ni reda ili spiska za stanove. Sve navedno je ideal vrijedan čežnje, nedostižno pravo koje je izdignuto na pijedastal manipulacije poznate kao mrkva i štap. Osnov političke manipulacije zapravo je dostižnost nedostižnog koje je pravo svih a ne privilegija pojedinih članova.
Bosna i Hercegovina nije u mogućnosti da funkcionira bez korupcije i nepotizma, bez potkupljenih i bez članova partija koje partije imaju u šahu, bez dužnih bezdušnih. To je rafiniran sistem koji je star desetinama godina. Bosna i Hercegovina i sve ono čemu je ova složenica pokriće za poslovanje, je firma koja posluje isključivo i jedino ukoliko zaobilazi zakone koji su joj nametnuti. Što je više pravila i zakona za suzbijanje korupcije i nepotizma to je pijedastal nedostižnosti na ljestvici potreba i vrijednosti visočiji i samim tim manje dostižan, tako taj ideal i postaje skuplji i vrijedniji.
U životu, članovi stranaka rješavaju egzistencijalne probleme jednim telefonskim pozivom, dok svi ostali, čeznu za stanovima, edukacijom, zdravstvenim osiguranjem, penzijama, poslom i tako dalje, gomilaju svoj gnjev pišući tekstove upravo ovog tipa, čute i zagledani u daljinu planiraju svoj odlazak od svega, neki analiziraju propast društva i predstavljaju je kao akademski argument za učenje, istraživanje i napredak „civiliziranog svijeta“. Ono što je možda najinteresantnije je to da su ulogu dvojstvoraca civilizatora ili kao što bi se računarski program našalio dvojice Bavaraca uzeli domaći kadrovici partija i citatori, intelektualne praznine koje prazne i ničim popunjavaju ništavilo.
Zweitracht nije ni zamišljen da proizvede rezultat, to je specifična politika koja tvori razdor gdje god ga je moguće stvoriti. U akustičnom smislu to je buka unutar jedne konzerve (države) koju prave sve razlike unutar jednog društva, najdominantnija buka je ona koju proizvode one razlike koje su u mogućnosti da u skladu sa „duhom demokracije“ (sa)kupe najviše članova. Najdominantniji problem u takvim akustikama je obično onaj najbanalniji, tipa problem nacionalnog identiteta. Ta buka je danas u Bosni i Hercegovini najskuplja. Ta buka pokrije sve ostale šumove, pojedinci se nadaju da su u mogućnosti pojačati neke druge šumove i tako prekriti osnovnu buku, lično mislim da to nije moguće.
Problemi ili razlike prosv(i)jetljuju citatore i observatore a u životu tvore beskonačne provalije iznad kojih stoje ljudi bez izbora, ljudi koji čeznu za svojim pravima i ljudi koji ljude vide kroz njihova prava a ne njihova prava kroz spoznaje o ljudima. Kao da je prvo nastalo njegovo pravo, pa tek onda čovjek. Ili čovjek tek treba da nastane?
Mora da kad bi svi ljudi imali znanje, posao, stan, zdravlje i dostojanstvo, težnja ka onom o čemu se danas još jedino sanja, nebi egzistirala, kako bi onda postojala današnja Bosna i Hercegovina, generalni sponzor svih ovih ekonomski “isplativih” zabluda?
[~] 