Nisam imao kad da ih upoznam, ne vjerujem da bi bili očevi, ne vjerujem ja više u bajke. Statistika prirodnog priraštaja je neumoljiva. Ja se samo nadam da me ultimativno nepoznato ne prezire isuviše, jer taj osjećaj mržnje, postao mi je toliko prisan i poznat da ga doživljavam kao autohtonu svojstvenost svoga duha i da budem iskren do kraja, ja bih – ako nije kakav problem – da se u dogledno vrijeme, toga kotarišem.
Mrzitelji mrze jer čeznu za ljubavlju, to je barem uočljivo, mogu da je se sjete ali ne mogu da je dotaknu. Čak i ako joj se približe, mrziteljima je mržnja bliža, lakša, podnošljivija. Zapravo jedino argumentacija mržnje njima ima smisla. Nakaradna je to logika. U grotlu kotline se mrze i oni koji nisu imali kad da se upoznaju. Nisu imali gdje da se upoznaju.
Hipokrizija produkata 🙂 25-godišnje kuknjave nad samoproizvedenom kataklizmom, 25-godišnjeg prezentiranja tuđih pobjeda kao svojih a svojih poraza kao tuđih podmetanja, spinovanja do suštine savršenstva ili sve do savršenstva suštine, kao da prekriva mjesta u tami na kojima bi možda moglo doći do kratkih spojeva, nekih varnica, nekih iskri, neke svjetlosti.
Na kraju – kojem u grotlu kotline nema kraja – pripiti moralista u odjelu od 1000 KM javno lamentira nad svojom sudbinom i neimaštinom drugih, prikazujući sebe kao žrtvu koja unatoč svoj toj nepravdi na osnovu koje i sama živi svoju licemjernu egzistenciju, arhivira pobjede, činove, komplimente i provincijalistički poriv da se bude iznad svih. Na kraju – kojem u grotlu kotline nema kraja – beskičmenjaštvo i hinjsko sakrivanje iza tuđe plemenitosti i časti u kombinaciji sa indirektnom optužnicom usmjerenom svima onima koji nisu uz gazdu.
Pred očima naroda i narodnosti, kao sedativ, dešava se renesansa javnog blaćenja i upumpavanje kroz međuređe upakovanog provincijalnog “svijetonazora”, stasava neka specifičtna vrsta “modernog novinarenja” u formi verbalnog sileđijstva kapitalističko-marketniške-postwar-wannabe-hero gnjide koja bi da gazduje informacijom, da bude na čelu medija bez organiziranog sindikata i da istovremeno kao ueberpravednik lamentira nad svima koji ne žele da povlađuju i govore, rečenicu: tako je gazda. Sve istovremeno, može naravno jedino u grotlu kotline, u zemlji Dembeliji, gdje se ne zna čemu služi pamćenje, gdje je sukob interesa pravna egzotika a korupcija način poslovanja. Gadosti se svojstvo zgadi kad vidi ko gazduje nad narodima i manjinama koje kleče i mole.
Pregusto je ovo živo blato – koje je btw. časna i vajna ostavština lamentirajuće gnjide u odjelu od 1000 KM koju nije moguće zadovoljiti, jer ju je gladan qurac napravio, a da joj nije bilo rata nebi imala za graha – da bi u njemu plivao, jedva da sam u stanju pomaknuti se, a sve mi se više negdje ide, urlam, derem se, nešto o nekakvoj slobodi kretanja, neka prava, nekakve slobode, sam sa svojom savješću, naučno nedokazanom.
Neke stvari prosto postanu toliko iste, da ih zapravo nema smisla uočavati. Odatle vjerovatno proizilazi uzajamno mass-ignorisanje. Istost je ta koja je socijalno prihvaćena i utilitarna, istost čini fundament prihvaćenosti i u istosti niko nikog nema raaaašta uočavati. Ako hoćeš da preživiš, radniče budi isti gazda, ne razlikuj se! Egzistiraj u istosti ako možeš. Ako ne možeš, sakrivaj svu svoju različitost i teži ka istosti. Ako te gazda provali biti ćeš izbačen na marginu, ali nema veze, potrudi se da postaneš nešto što nisi. Potrudi se da budeš isti gazda. Jedino tako možeš egzistirati u neegzistenciji istositi gazdinske hipokrizije. To je ono stvarno poništenje, zatvaranje argumentom sile provincijalnog kompleksa a ne oslobođenjem sile argumenta znanja.
Može li se podnijeti još jedno razočarenje? Ima li smisla biti nezadovoljan? Gledam zahrđale kolosjeke kako čekaju da ih neko dekonstituira i odvoji od smisla, proda u staro željezo, unovči i propije.
Nemogu da se sjetim da je neko rekao: “Dosta je više bilo duranja drugog i vođenje nekakvih tuđih (gazdinskih) ratova i bitaka, dosta se ovdje ginulo zarad tuđih iščašenih časti i dišpeta, vrijeme je da se svi predaju, sa bijelom zastavom izađu jedni pred druge, vrijeme je da se prestane ginuti radi onih koji su ginuli zbog onih koji su ginuli. Uskoro neće imati ko živjeti za one koji neće živjeti jer nema ko da živi za one koji bi da žive, a to je pravi kukavičluk, daleko veći nego izaći pred neprijatelja sa bijelom zastavom.” Slave se i dalje neke druge gazdinske rečenice.
Besmisao ima svoju vremensku dimenziju, kad je se malko bolje sagleda, stvari počinju da dobijaju razloge a sa razlozima i besmisao počinje da poprima oblik nečeg što ima smisao. Bez vremena, besmisao u svojoj prostornoj dimenziji može samo da se beskonačno multiplicira. Sve dok prostor ne postane isti, po mjeri gazde. Neprimjetan kao Balkan, kao hipokrizija, kao spin i zabluda, kao agonija radnika/ca.
Ja sam živi svjedok vremena u kojem su ljudi ginuli zbog greške politike, ja sam svjedok da je to vrijeme zavšilo salvama nepravdi koje su se obile o glavu svima koji su preživjeli političku grešku. Politika se naprosto izgubila u svojoj nedosljednosti. Pretvorila se u šuplju priču. Bure bez dna. Mehanizam kojeg stalno moraš navijati da bi radio. Čitava se država pretvorila u takvu vrstu mehanizma, stalno neko stoji u redu i išće od stranaca da ga (mehanizam) vrti da bi funkcionisao.
Kako učiti? Ako narod neće knjige, ako neće savjet starijeg i iskusnijeg, ostane mu opcija da uči iz svojih grešaka. Šta ako je to bila logika nekog zlog čovjeka sa kraja osamdesetih godina? Šta ako je ovo kroz šta je demos prošao – a poznato je kroz šta je prošao, zapravo demos sam od sebe zna kroz šta je prošao, ponekad mislim da je to sve što demos zna – LEKCIJA?
Može li se narod sa Balkana riješiti balkanalizacije a da to ne bude prosvjetljenjem? Da li je, iko, išta, i iz čega, naučio? Zao čovjek, sa kraja osamdesetih godina održao je lekciju ne samo novim generacijama naroda i narodnosti naseljenih na balkanskom poluotoku već i lekciju vascijelom dunjaluku. Sve pod izgovorom, da ti isti narodi i narodnosti drugačije ništa nebi naučili, ništa nebi shvatili. Pitanje je samo za šta je svijetu i vijeku potrebno ovo iskustvo? Zao čovjek, naoružan vlašću bez odgovornosti, baš kao gazda, okružen istomišljenicima i armijom bez kodeksa principijelnosti. Gazda. Zao čovjek, alternativni prosvjetitelj mraka koji je sam u sebi stvorio, osvetnik svih osvetnika. Ja ne znam ko je, samo osjećam da je to đubre još uvijek živo i da gazduje, pragmatično i sa svrhom.
[~] 