Od kud dolazi ta potreba da se bude negdje drugo? Pametni telefoni su eto stvorili tehnološke uvjete za opću odsutnost i površnost. Tako i nikako drugačije, možemo do mile volje glumiti nezainteresirane i rezervirane ljude. Ljude koji imaju i pametnija posla nego da budu tu gdje jesu, da se posvete osobi sa kojom su ili barem da se posvete mjestu na kojem se nalaze. Vazda ima nešto pametnije, bitnije, bolje…
Ljulja se stvarnost, ljulja se vrijeme, ljulja se prostor i pitanje je kad će početi da se ljulja i sam čovjek. Šta se dešava sa pamćenjem, sviješću, kognitivnim procesima, koncentracijom, psihološkom ravnotežom? Pojavljuju se dvije realnosti, realna realnost i virtuelna realnost. Uz pomoć pametnih telefona i odsutnosti, realna sve više zavisi od virtuelne dok se virtuelna sve više oslobađa od realne. Virtuelna zavisi od tehnologije koja je odavno u ofanzivi i tako zabija golove tradicionalnim vrijednostima – koje su btw. direktno odgovorne za to zbog čega je čovjek ovo što je, ma šta bio – da to više nema smisla brojati.
Jednog dana će ti golovi da ukinu realnu realnost, ostati će samo robstvo virtuelnoj realnosti, individualnost će do te mjere biti konkretizovana da će svako u svojoj virtuelnoj realnosti moći rahat da se ako treba na dnevnoj bazi, za dišpet svima i o svom trošku spoznaje i tako bude dovoljan sam sebi i naravno virtualnosti kao – od strane „tehnologije“ diktiranoj – jedinoj realnosti. To su dugoročni ishodi. Sve u tom pravcu se odvija sporo, taman tako da ostaje neprimjetno. Uostalom koga zanima?
Poenta je jasna, nenasilno i neprimjetno uništiti bilo koju osnovicu za socijalni kontakt koji nije kanalisan, arhiviran, kodiran i katalogiziran uz pomoć „mreže“. Tek kad „ljudi“ budu komunicirali isključivo preko mreže biti će moguće pratiti i predpostaviti svaki njihov korak, biti će moguće razvijati njihove želje, oblikovati njihove potrebe i na koncu konaca biti će moguće „prema potrebama tehnologije statistike“ oblikovati budućnosti svakog pojedinca. Čovjek će biti pojednostavljeni dio sistema prirode tehnologije ili tehnologije prirode.
Tako odsutnost zbog potrebe da se bude neko ko ima i pametnijeg posla nego da bude tu gdje jeste postaje osnovica odnosa tog “mjesta” prema toj osobi. A ima to svoje zašto, ima ta istančanost veze sa definiranjem odnosa, sa onim „ko si ba ti da ja sa tobom ovdje gubim vrijeme“. Ima ta istančanost veze sa potrebom čovjeka da se drugom čovjeku nametne kao “veličina”.
Odnos zasnovan na poluzainteresovanosti omogućava reciprocitete polovičnosti odnosa koji sam od sebe vremenom postaje poluodnos. Čak i kad pukne, ta veza ne ostavlja neke dublje interpersonalne tragove. Dan po dan prolazi, a među ljudima nema razmjene iskustava, emocija, medijalnosti iskrenosti…
Poslije dužeg vremena, razočarenje se multiplicira i osoba je depresivna, sama, zainteresovana za poluzainteresiranost drugih ljudi do kojih joj zapravo nije ni stalo. Kakva praznina, kakva bljutava banalnost, kakva platforma za ustroj zasnovan na potpunom odsustvu osobnosti kojoj stoje na raspolaganju sva sredstva tehnologije da komunicira sa svijetom, a kad bude malo bolje razmislila, ne samo da neće imati šta da kaže, nego neće biti nikoga da je razumije. Tu pomažu kućni ljubimci, cuke ili mace, čovjek je primoran da stvara odnos zasnovan na prisutnosti sa životinjama kad to već nije moguće sa drugim ljudima. A još davno je rečena lijepa definicija: zlo je odsustvo suosjećanja. Pitam se, zašto svi čekaju da se iza brda pojavi zli konjanik i kaže e ja sam zlo i došao sam da vas uništim? Mora li kostimografija biti baš ta, formatirana u bajkama, filmovima i teatarskim predstavama?
Bez intenzivne interakcije i razmjene među ljudima, bez iskrenosti i razumjevanja, ljudi će formatirati svoje misli prema parametrima virtuelne realnosti koja će im zapravo, kroz interakciju, nametnuti čak i parametre samopouzdanja, forme i oblike “normalnosti” ako ne i ideala, sve na principu ogledala koje laže i ne preuzima nikakvu odgovornost već stvara zabludu da je sve što vidimo i doživljavamo plod nas samih.
Doslovno razumjevanje demokratske potrebe za individualnošću, privatnošću, autorstvom i – neizbježnim generatorom nacizma – genijalnošću, mic po mic tvori one koji tehnologiju koriste i one koje koristi tehnologija. Dakle nije stvar između 99% siromašnih i 1% bogatih. Pitanje je vremena kad će se baterije pametnih telefona puniti životnom energijom čovjeka (Qi). Blizu smo da postanemo baterije za održavanje „mreže“. A „mreža“ sve zna, „mreža sve pamti“, „mreža“ služi nama, i „mreža“ je besplatna, što je najvažnije 🙂 , imal’ kod vas WiFi? Mi smo dio „mreže“ a „mreža“ je ogledalce svih naših dostignuća, nesaglediva istina. Najnasušnija. Ona pripada onima koji koriste tehnologiju a ne onima koje tehnologija koristi.
Jednostavnost i praktičnost tehnologije ubija prirodu komplikovanog čovjeka, na kraju se čovjek do te mjere prilagođava jednostavnosti tehnologije da praktično postane rob “nečega” što nikad neće moći razumjeti, samo ne zato što je to “nešto” do zla Boga komplikovano, nego zato što je on pojednostavljen, zaglupljen, sam i poluzainteresovan.
[~] 