“V”

muralzvukaKad se prepustim stvarima velikim, kad ostanem da čekam, da oni što su zatvoreni u svojoj sramoti požele promjenu, i kad shvatim da ću čekajući tako, kad tad vidjeti njihovu tugu, beskrajnu. Osjetim kako imam vremena.

Ne znam mnogo o umjetnosti konteksta, ali sam saznao ono što me zanimalo o kontekstu savremene umjetnosti na potezu od tačke A do tačke B. Lijep je to svijet. Kao da traga za prostorima, insistira na novim, jer jedna mala novost koju taj svijet sebi priušti, stvori nevjerovatno puno malih promjena. Tako se stalno stvara potreba za novitetima. Jasno mi je. To je stvar potrebe. Ne stvar prodaje a o stvari ponude da ne govorim.

Most Ars Aevi iz nekog razloga još uvijek ne raspolaže sa legendom o sebi. Meni je baš zbog toga što sadržava konceptualizovane svjetlosne kao i instalacije oblika i mustri koje su promjenjive i u zavisnosti od ugla gledanja tvore nekakve kretnje, najljepši. Njegova komunikacija je čulno interaktivna i most komunicira sa onim ljudima koji tu komunikaciju osjete. To je baš lijepo. Kulturološki i arhitektonski gledano svojevrstan je to frajerluk. To je ta scena koja govori bez da ju je iko išta pitao, bez da joj je iko išta rekao. Ne osjećaju svi isto. Ne znaju svi isto. Nisu svi isto.

Isprva nisam ni primjetio ali  sam vremenom razmišljajući o tome zašto je šta gdje na tom mostu postavljeno sam sebi ufur'o da je osvjetljenost tog mosta zapravo daleko fundamentalnija čak i od same njegove svrhe, dakle tog nekog prelaska sa jedne na drugu obalu. Onda sam u prizor samoufuravanja uveo kontekst, samo, ušao sam u nekakvo razmišljanje o mjestu gdje taj most stoji. Nebrojeno puta sam čuo ljude dok komentarišu kako bi bilo “pametnije” da je taj most napravljen da omogući prelazak automobila sa jedne na drugu obalu Miljacke. Ipak, nešto kontam, romantika je to, ova savremenija. Most Ars Aevi je statement. To je most za šetače, za one koji žive isuviše brzo da bi žurili.

Kad je dockan a noćca izgleda kao da je mlada, lijepo je dogovoriti susret na tom mostu. Još dok je bilo svjetlosti postavljene na sva četiri stuba, komunikacija je imala puni smisao. Bila je potpuna, jedino tako, poruka je mogla biti tu a neprimjetna. Ja sam je sam sebi ufur'o dok sam jednom prilikom slučajno zastao tačno na poziciju metar pred sredinu mosta. Ispred mene pružilo se veliko slovo „V“ napravljeno od moje sjenke. Kritičar u meni je odmah tvrdio da je tema ove svjetlosne instalacije mosta dualizam individue. Odvajanje od svojstvenosti kroz objektivizaciju, uz pomoć svjetlosti. Uz pomoć ugla.

Što sam se – koračajući unatrag – više udaljavao, sjenka je bila bljeđa i bljeđa, instalacija mi se nedvosmisleno obratila stavom da se od teme (dualnosti individualnosti) i samim tim od sredine i težišta snopova svjetlosti ne treba udaljavati. A onda, igrom slučaja, na mostu se pojavila jedna druga osoba, kao što to obično biva, imateljica ženskog identiteta, zgodna i slatka, kao neki dio moje duše koji je odbjegao i ima svoju objektiviziranu svojstvenost. Stao sam ponovno, skoro na sredinu mosta i gledao šta se dešava dok mi je ona prilazila, i kad je stala na polovini mosta, potpuno nezainteresovana za mene, vidio sam u našim preklopljenim sjenkama jednu sjajno izvedenu poruku sa izuzetno visokim stepenom estetske informacije. Udahnuh duboko miris nezainteresirane imateljice ženskog identiteta koja je stajala preko puta mene i pustih tako da mi nešto njeno dotakne dno pluća. Meni, ufuranom kritičaru suvremene umjetnosti i impresioniranom esteti, poruka je bila jasna, romantična, politička, substancijalna i naravno umjetnički neprikosnovena. Zamišljao sam scenu, kao završetak nekog filma. Kamera bi se podigla i prikazala preklopljene sjenke iz ptičije perspektive, pri čemu bi zbog ugla gledanja, tijela koja bi jedno nasuprot drugog stajala, naprosto nestala.

Danas, dok gledam kako tri stuba mosta emituju mrak, a jedan, ironiji za volju luč, vidim svoju sjenku kako mi ukošena i nekako sama prkosi dok razmišljam kako svemu što vidim, fali smisao. Dok sunce zalazi, obično sjedim na klupi i promatram most, gledam boje kako se slijevaju po mustri ograde i kako sunčeva svjetlost određuje nekakve optičke kretnje neuhvatljive mustre ograde, i most živi. Čak i takav, živi. Nije u redu. Ali, opet mislim, nije u redu ni kad je u redu. Mnogo toga inače nije u redu. A živi se. Čak i kad taj most, ta instalacija, ta kozmopolitska komunikacija nije ničija briga. Čak i kad se odjednom štedi elektrika i javna rasvjeta, taj most govori i komunicira sa ljudima koji tu komunikaciju osjete ili barem mogu da zamisle. To su ljudi koji čekaju na novost, njome se hrane. Novost je stvar njihove potrebe. Oni koji su zatvoreni u svojoj sramoti i sakrivaju se u istosti mogu to činiti i biti i bez nje, i bez umjetnosti doba, u dobu umjetnosti, u gradu bez furke i bez sna.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s