Fundament. Stremljenje ka brižljivosti. U tome je sva iskustvenost. Na brižljivost se možda najlakše naviknuti, svojstvena je podjednako i ženama i muškarcima. Oko nje se mnogo toga okreće. Kad ona skrene pogled, dešavaju se propusti i greške, kardinalne greške, greške na kojima se potom zasnivaju teorije koje proučavaju greške da bi iste ostale u pamćenju kao iskustva. Kad bi u svemu što činimo bilo dovoljno brižljivosti, stvari bi se dale uskladiti, brižljivo. Funkcioniralo bi to. Pod okriljem standarda brižljivosti. Nije samo stvar u obziru. Ne. Radi se zapravo o pokušaju razumjevanja brižljivosti. Brižljivost stvara ogromna prostranstva za razumjevanje, međusobno uvažavanje i naravno, kulturu odnosa zasnovanih na obziru.
Proučavanje grešaka navodi na zaključke, međutim greške se ponavljaju, zaključci se ponavljaju a potreba za proučavanjem jednog te istog prosto gubi smisao. Teško je posvetiti se nečemu što nema smisla, još teže biti brižljiv u svojoj posvećenosti besmislu. Zvuči komično. Kako li izgledaju ljudi koji se posvete gluposti? U brižljivosti je sve definirano, sve zvuči kao picikato na violini i nema odvlačenja u sfere nesigurnosti i šatro slobode. Sve se u slobodi zna, jer se u slobodi ništa ne zna, a tu, na stazi brižljivosti, nema grešaka, i sve je u miru promišljeno.
Naravno da nije bilo drugog načina da se lekcije prenesu sa koljena na koljeno. Naravno da lekcije nije trebalo da spozna svak’. Naravno da nije bilo drugog načina da na sceni zasjaju izdajnici brižljivosti dovedeni pred zid. Krkani. Kakva scena. Zavezanih očiju stoje okrenuti zidovima koje su njihovi poltroni sazidali oko njih, ogradivši se, i ogadivši se jedni drugima, i onim za koje zidaše i sami sebi. Osvijetljeni svim reflektorima svijeta, izdajnici ne znaju kuda dalje, premali su i savijeni da bi sazidali novi red cigle u avliji kojom su se ogradili od sebe, od čovjeka u sebi i na koncu konaca od svetinje, od prvog do sebe.
Sad stoje sami, okrenuti nebu i reflektorima i bore se protiv svake riječi, bore se protiv pokude, protiv konstruktivne kritike, protiv zahvale, bore se protiv slobodne misli, bore se protiv dugova, neosnovanih optužbi, laži, podmetanja, sitno-šićarskog poltronstva, bore se protiv spinova i fantomskih e-mailova, virusa… Šta ima tko da misli i piše – kupi sve današnje novine rekla bi Nušićeva „Gospođa ministarka“ – obori sve servere rekla bi … 🙂
A gore visoko
među stepenicama etera,
mreža do mreže ispletena,
u spektru međufrekventnosti i nedodirljivosti,
struje u distorzijama haosa,
TREPTAJI
iznad mašte svih kupljenih hakera,
što bi da se uhljebe i ožene,
što bi da prate ko je šta lan'o,
ko je šta rek'o
u prostoru gospodnjem.
Ja sam misao. Realna i brižljiva. Dematerijalizovana. Ništa i'zev toga ti o meni ne treba. Mene nije stid toga što sam. Misao, na birou za zapošljavanje. A šta ćeš bez mene, jaranice. Na kraju lekcije, sve će biti jasno, nije bilo drugog načina da se nauči ovo što se tako savršeno zna. Slobodna i „nezavisna“ jaranice. Mora li se stvar vratiti na početak, mora li se osjetiti stisak verbalnog delikta protiv kojeg je misao, na ovim prostorima davno s pravom ustala.
Najbolje bi bilo početi od onog čega se svak’ po na osob stidi, brižljivosti. Sve je manje brižljivosti, tog laganog i tihog pogleda. Pogleda koji brižljivo korača kroz duše, brižljivo misli, brižljivo radi, brižljivo govori, brižljivo vlada.
Iznad svega brižljivost pulsira, u savršenom taktu, iznad zidova grešaka i savršeno posloženih lekcija, u labirintima dokaza, mišljenja i naizvrat okrenutih laži, stoji u kamenju uklesana statistika, kao argument brižljivosti kojoj su krkani robovali i što je najgore, još ništa o brižljivosti nisu skontali.
[~] 